Blog za preživljavanje života

...

Potresna sudbina malog Edina

Ovo su komentari koje portali ne žele da vidite.

5 stvari koje vam niko nije rekao o Novoj Godini (a trebalo je)

Evo šta ponude za doček ZAISTA znače.

Švaler koji je kresnuo svačiju ženu

Srećete se sa njim svakog dana.

Tajni neprijatelj svakog muškarca

Nije tašta, rekli smo TAJNI.

10 tipova ljudi na slavama

Sve ono što ste viđali na slavama, a bojali ste se da opišete.

среда, 19. фебруар 2014.

Evo kako je čovek krenuo na pijacu i slučajno srušio dva predsednika

Foto: Jim Reeves/Flickr

Svako jutro jedan bednik, siromah i odrpani pas stavljao bi džak bezvrednog tereta na svoja ramena. Navikao je da ga gledaju tako. U cik zore bešumno je žurio ulicama da prestigne afričko sunce dok mu se ne ustremi iznad glave. Nosio je hranu, a bio je gladan. Gricnuće tek toliko da preživi. Sve ćutke.

Neke oči naprosto naviknu da ne plaču. Oguglaju na muku i puštaju je da sedi pored njih netremice gledajući kada će ponovo da napadne. A on je muku dobro poznavao. Otac mu je umro kada je imao samo tri godine, ali on je bio odlučan da živi. Grizao je. Krenuo u školu, samo da bi je napustio kao desetogodišnjak. Nije imao ko drugi da hrani petoro braće i sestara. 

I tako, preumoran na trotoar, tegleći džakove, iznova i iznova, Niko nije obraćao pažnju na njega dok je teglio svoj bezvredni teret do gradskog trga. To će se uskoro promeniti, ali na početku tog dana, bio je samo prodavac voća koji nema ništa osim odrpane odeće i prkosnog srca ogrubelog od života na granici siromaštva, živaca i ljudske izdržljivosti. 

Selendra o kojoj će brujati metropole Foto: Flickr


Spustio bi džakove na svoje mesto i čekao da se gradić Sidi Buzid probudi, a onda bi po ceo dan kroz vazduh koji titra od vreline pogledom pratio prolaznike. Hoće li zastati, kupiti bar jednu jabuku? Neki su mu odmah prilazili, ali njih nije čekao. Znali su - siromašnima, sapatnicima, nije naplaćivao. Zato je on, čovek bez završene škole, sestri plaćao fakultet. I svakog meseca delio 140 dolara svojoj velikoj porodici, sanjareći o kamionetu koji bi umesto njegovih kostiju prenosio teret. A onda bi naišla tuniska policija. Sirotani bi se razbežali. Znali su šta sledi. Uniformisana banda ga je maltretirala. Ponižavala. Plenila mu ono malo proizvoda koje je prodavao za crkavicu. Bili su okrutni - nije im davao pare za mito, jednostavno,  nije ih imao.

U  jutro desetog decembra 2010. policija je stala pred mršavog trgovca poslednji put.
Prema nekim izvorima, odmah su počeli da ga vređaju, oduzeli su mu elektronsku vagicu, oteli voće i pretukli ga. Ležao je na prašnjavom pločniku. Čovek koji je navikao na malo, sveden je ni na šta. Očajan, krvav i ponižen otrčao je do guvernera da zamoli za pomoć. Ovaj je odbio da ga vidi. Samo sat vremena nakon što je poslednji đon prestao da ga šutira, mladić poliven benzinom stajao je ispred zgrade opštine. Sa svim bolom teškog bitisanja dugog 27 godina momak je vrisnuo „Kako mislite da ovako živim?“ i prineo šibicu. Nije zapalio samo svoje benzinom pokvašeno telo. Zapalio je svet.



Poznanici su ga iz milošte zvali Basbusa, ali svet je naučio njegovo pravo ime - Muhamed Buazizi - čovek koji je započeo Arapsko proleće.

Buazizi je preživeo sa jezivih 90 odsto opečene kože. Četrnaest dana on je u agoniji premeštan iz bolnice u bolnicu. Što veće interesovanje – to bolja nega. Napokon, kraj njegove postelje završio je i tadašnji predsednik Tunisa Zin Abidin Ben Ali. Nekoliko dana kasnije, Basbusa je umro. 
Na sahrani je bilo preko 5. 000 ljudi. Mnogo više izašlo je na ulice.

Isti onaj predsednik koji je sakupljao jeftine političke poene kraj Buazizijeve samrtničke postelje brzo se pakovao i bežao iz zemlje. Završio je u Saudijskoj Arabiji, a njegovoj vladavini dugoj 23 godine došao je kraj. Buazizija je magazin „Tajm“ proglasio čovekom godine, a „Indipendent“ jednim od deset ljudi koji su promenili svet. Malo su pogrešili u obliku glagola. Niji ga promenio, menja ga i dalje.

Neredi besne širom zemlje


Verter efekat: Ljudi gore kao buktinje

Primer trgovca voćem koji je uzdrmao naciju izazvao je opasan trend – na desetine mladih ljudi pošlo je njegovim stopama. Zamislite očaj, samo zamislite očaj, koji može da natera čoveka da upali vatru koja mu proždire meso. Samospaljivanja siromašnih ispred zgrada državnih institucija u arapskom svetu postala su strašan otpor, ali su ozbiljne posledice očajnici najčešće zadavali sebi samima. Incidenti su zabeleženi i u  Evropi, na Siciliji i u Amsterdamu, oba sa smrtnim ishodom i malim posledicama po režim.



A onda je došao red na Egipat. Abdu Abdel Molein Džafar (49) samospalio se ispred zgrade Egipatskog parlamenta i dodatno osnažio revolt koji je pokrenuo ogromne proteste koji su doveli do smene tamošnjeg predsednika Hosnija Mubaraka. Neredi u Egiptu i dalje traju. A vatra ima gadnu naviku da se širi.

Jedna šibica - hiljadu požara
Muhamed Buazizi je sanjao da će kupiti kamionet kako bi mogao da prevozi voće, ali nije mogao ni da pretpostavi da će njegova pobuna putovati mnogo dalje nego što bi on ikada mogao. Protesti protiv raznih problema od korupcije do prava žena zakucali su na vrata mnogih skupština, a broj zemalja zahvaćenih talasom bunta i dalje raste.



Socijalni tornado zvani Arapsko proleće već je srušio dva predsednika a tutnjio je državama u regionu noseći sve pred sobom, ostavljajući trag pustoši, razaranja i ekonomsko – političkih previranja. Gorelo je tlo od Indije, preko Grčke, Jermenije, Maldiva, Kine, a onda... Iz kolevke bede i prenaseljenosti bunt se izrodio i prerastao u nešto još opasnije jer – doputovao je na američko tlo.


„Mi smo 99 odsto“
Prašnjavi ljudi širom sveta digli su prašinu. Odrpani, znojavi od potplaćenih poslova. Delovali su baš onako kako smo navikli. Obična lica u emisiji „Bez komentara“ koja viču nešto na zbrzanim jezicima. Protest se širio. Očekivano, neredi su izbili u Argentini, Boliviji i Meksiku. A onda – eksplozija. Arapsko proleće je stiglo u Sjedinjene Američke Države.
Ulickani „leksusi“ i najnovije krpice iz „Mejsisa“ ustupili su mesto uzavrelim diskusijama o bankarskim korporacijama i brutalnom kapitalizmu. Buazizi se spalio ispred guvernerove kancelarije malenog grada. Na hiljade Amerikanaca pohrlilo je pred kancelariju epicentra svetske moći – ofanziva je počela. Okupiran je Vol Strit.



Na hiljade ljudi čiji su kamioneti prevozili mnogo vrednije stvari od Buazizijevog voća – beskrajne redove proizvoda plaćenih parama uzetih na kredit, pobunilo se. Ljudi svih etničkih pozadina ujarmljeni modernim ularima kreditnih zajmova izabrali su da zaborave nesuglasice oko vere, porekla i košenja travnjaka. Zajedno činili su „vojsku“ kakvu Amerika nije videla još od građanskog rata – činili su „99 odsto“.

Protest protiv nasilja u Nišu Foto: Twitter


A onda - Srbija
Sećate li se? Bila je nedelja 5. Jul 2013. godine, temperatura je iznosila 19 stepeni Celzijusa, bilo je pretežno oblačno i duvao je umeren severozapadni vetar - čudna vremenska prognoza ako znamo da je za taj dan najavljeno Srpsko proleće.

Kao da je saharski pesak koji je nekoliko dana pre toga prekrio ulice Beograda najavio promene u našim domaćim dinama. Slojevi korupcije koji su se godinama formirali erozijom društva konačno su počeli da se odronjavaju, a njihovo posrnuće, kao i uvek, sručilo se na leđa dronjavih. Na narodne karavane žedne nade i željne svega. Samo što je nada trasama Azije i Afrike na diskretan način zakucala na vrata domaćih medija i našla jatake u nardonoj svesti. Barem je tako izgledalo. Za trenutak, delovalo je kao da će se i Srbija priključiti „Arapskom proleću“. Kakva greška.

Bes je prešao kontinente mostovima novih komunikacija, a ti se mostovi, kao što se pokazalo, brzo podižu ali teško prelaze.



Građani Srbije su tog petog jula preko društvenih mreža pozvani na Opštenarodni protest protiv svega. Odziv je bio poražavajuć, ali i dalje bolji od broja onih koji su u subotu u prestonici izašli na protest protiv nasilja. Na trgove Niša izašlo je oko sedam hiljada ljudi, Novi Sad je digao glas, „lenji“ Crnogorci i „glupi“ Bosanci trčali su pred zgrade Vlade. U međuvremenu, u Beogradu je protestvovalo troje ljudi. Nije izostanak mitinga to što je poražavajuće.

Ostrašćeno jurišanje na štitove mnogim navedenim zemljama donelo je krvavo proleće, sušno leto, depresivne jeseni i ledene ekonomske zime. Protesti ništa ne rešavaju, još manje to radi nasilje. Ipak, večito rastavljena Srbija nije mogla da se sastavi ni na protestu protiv nasilja. Bila je zauzeta. Nosila je svoje džakove. Svakog dana. Ćutke.

четвртак, 6. фебруар 2014.

Dan kada su mi rekli da možda umirem

Foto: Danimir


Trola još ne smrdi. Prazna je. Ovo joj je tek drugi krug od ujutru. Napolju mrak čuči u poluskoku, kao da ga je sramota što je još tu. Tek je prošlo šest. Nema gužve ni u Kneza Miloša. Nema ni svitanja. 

Naslonila sam se na vrata i ovlaš posmatram zgrade. Idem jednu stanicu, brzo do Kliničkog da zakažem pregled, do pekare, pa na posao. Imam vremena.  

Iz trole izlazi svih pet putnika. Svi idemo u istom pravcu. Skrivena od ljudi koji balave jastuke iza spuštenih roletni ka bolničkom krugu žuri nas petoro, ulivamo se u red koji ide ka Urgentnom, skrećemo. Tiho. Kao da smo kužni. 

Često radim od sedam i već sam navikla na prećutni sporazum onih koji su na ulici pre izlaska sunca – niko tu nije direktor, niti je krenuo na more. U šest se pešači samo iz muke. I hoda se brže, da se od one tišine ne čuju misli. A ja stvarno žurim. Jer moram do pekare. I na posao. 

Red u Kliničkom neobično mali i bučan. Razbudila ljude svetla. Raspričali se. Ako hoćete da zbližite Srbe, stavite ih pred neki šalter. Ubedljivo sam najmlađa.  Dvadeset tri godine. Pitaju me da li je tu za pulmologa. Jeste, kažem. Samo ja ne kašljem, jer mi nije ništa i samo mi treba lekarski dokaz da otkačim zabrinuto pokućstvo. Dočepala sam se onog staklenog proreza i tutnula papir.. Sestra ćuti. Gleda u mene, pa u uput.

- Ovo je vaše?
Ne mogu da verujem da nešto nije u redu. Tačno sam znala da će da zajebu. Jebem ti Srbiju.
- Moje.
- Morate hitno u ambulantu.
- Molim?
- Ambulanta, pulmološko, prođete pokretne stepenice. Sledeći.

Baka iza mene mi dobacuje čudan pogled. Marširam napadno jer tačno znam da je neka glupa greška i moraću opet u onaj isti red, i neću stići u pekaru i još ću da zakasnim na posao.




Ovde je šalter veći, oko njega je čekaonica. Polako se puni. Pružam papir nekoj ženi i već se mislim kako da zaobiđem kućno vaspitanje i budem neprijatna, jer svi kažu da u ovoj zemlji jedino to pali, a ja ću da zakasnim.

- Ovo je vaše? MA JOK, JA SAM OVDE REKREATIVNO.
- Moje.
- Sedite, prozvaćemo vas preko razglasa, a onda ćete kroz ona vrata, na merenja.

Kakva, bre, vrata, kakva merenja?! Već je osam, a ja moram u devet da budem u redakciji. Dobro, 'ajde, stvarno nije gužva i baš da vidim šta je ovo. Oko mene pominju spirometriju. Trudim se da ne delujem panično dok guglam svaki izraz koji čujem. Ne znam zašto, jer ja imam dvadeset i tri godine i meni nije ništa.

Dobro, malo sam se ugojila, ali radim za kompjuterom i bili su praznici. Pištanje. Ne znate koliko je vaše ime jezivo dok ga ne čujete sa bolničkog razglasa. Triput, jer meni, naravno, nije jasno na koja vrata da kucam. 
Sestra ih otvara i smešta me na stolicu. Stavlja mi nešto na prst. Merač pritiska koji izgleda kao spajalica. 

Vraća me u čekaonicu. Više nisam najmlađa i to me plaši. Prilazi mi plava sestra. Vrlo je ljubazna. Kaže da hitno siđem na rendgen pluća, sprat ispod. Više mi ništa nije jasno, ali snimanje će sigurno pokazati da mi nije ništa i moći ću da jedem. Skidam se i dolazim do doktora. Mlad je. Ubeđujem sebe da ne treba da mi bude neprijatno, isto kao što ubeđujem sebe da nisam gladna. Nalaz nosim kod specijaliste. Ponovo red. Ponovo razglas. Žena je trepnula kada me videla.

- Koliko imate godina?
Kažem umirujućim tonom, kao kada garantujete da su kola malo prešla. Sluša mi pluća.
- Gde vas boli?
Pokažem.
- Zamarate li se više u poslednje vreme? Više od vaših vršnjaka?
- Ne znam. Valjda ne. Malo sam vam forme.
- Hladno vam je?




Klimam glavom dok mi opet sluša pluća, nespremna za pitanje koje sledi.
- Da li je neko u vašoj porodici umro od srca?
 Kakvo sad srce. Pa radila sam rendgen pluća!
- Jeste.
Objašnjavam ko, kako i kad.
- A neko vaših godina?
- Da.

Nadam se da nisam zvučala onako kako mislim da jesam.
- Moramo da vam uradimo još neka ispitivanja.
- Ja se izvinjavam, ali već kasnim na posao. Znate, došla sam samo da zakažem pregled, a sada je već...
- Javite im da ne dolazite. Moglo bi da traje satima.
- Šta?
- Moramo da vam ispitamo srce.

U takvom trenutku ništa više nije bitno. Ni to što moram treći put da zovem firmu, ni to što znam da će neko morati da dođe iako mu je slobodan dan, ni to što sam svesna da sam se stresla. Čak više nisam ni gladna. Samo želim nekoga da pozovem. Da javim šta mi se dešava. Tek je deset, sigurno spavaju i nije pristojno. A treba biti pristojan. I zašto bih nekoga budila, kao da je nešto ozbiljno kada meni nije ništa.
Nije li?


Osećam se kao da me na stotinu ruku kotrlja kroz hodnike. Priključuju me na EKG. Sestra, mislim da je ovo sestra, mi se ohrabrujuće smeška. Ima talasastu plavu kosu i tople smeđe oči. Tupavo joj se kezim dok mi stavlja elektrode. Ohrabruje me. Priča o svojoj ćerkici koja je, eto, mojih godina. Štampač zvrči i izbacuje rezultate. Dok  brišem gel sa sebe, plava žena poziva doktorku. Specijalista me mirno gleda. Bezizražajno.


- Dobro. Otići ćete da vam odrade eho srca i krvnu sliku. Naglasiću da je hitno.
Doktorka je prijatna ali to jedva registrujem. Ne znam kako sam ustala. Nespretno skupljam kaput i torbu. Neko mi pridržava vrata i pridiže šal koji se vukao po podu.




- Ti si ovde sama, pita me ona ljubazna sestra.
Klimam glavom i meškoljim se. Nisam lepo obrisala gel. Gleda me na trenutak.

- Hajde sa mnom. Odvešću te na preglede. Piše da je hitno, ali umeju da prave problem.

Osećam neopisivu potrebu da je zagrlim. Kaskam za njenim mantilom kroz gužvu. Ljudi se tiskaju u neodređenom žamoru. Hodnici mirišu na natopljene kapute pacijenata koji prolaze. 
Izbili smo na glavni ulaz. Desno od šaltera za prijem čuči mala prodavnica. Imaju sve i svašta. Iz čista mira žena zastaje pored nje.

- Vidiš onu sliku? Devojka u crvenom koja nosi kišobran.
Zatečena, prelazim pogledom proizvode. Vidim, kažem joj.

- Jel da da je lepa slika? Razmišljala sam da je kupim. Kada sam bila mlađa stalno sam slikala, ali su mi rekli da od toga ne može da se živi. Počeću ponovo. Samo čekam da odem u penziju.


- Nemojte da čekate.
- Izvnite?
- Ako to volite, počnite odmah. Ja tako ceo život želim da odem u Irsku. Nekoliko puta sam skupljala pare i trošila ih na gluposti. Puknu patike, pozovu me na more, iskrsne nešto. Nisam otišla ni do Lazarevca. A sada...
- Još ste vi mladi. Ali u pravu ste. Da znate, možda i kupim tu sliku. Baš ću da probam da je precrtam. Šta ima veze, ko da će neko da zna. Evo, stigli smo.

Pozdravila se sa osobljem i uvela me unutra.


- Kada završite siđite do doktorke, a onda odmah idite da jedete nešto, mnogo ste bledi, dobacila je.
Oprostile smo se pogledom. Htela sam još nešto da joj kažem, da se nekako zahvalim ali već je sišla niz stepenice. Odjek klompi odao je da je strčala. Draga neka žena.

U skučenoj sobi nekoliko doktora slušalo je zvuk mog srca kako odzvanja sa ekrana. Zaključili su da dobro radi. I da je lepo. Ispostavilo se da nije ništa ozbiljno. Ipak ne umirem. Barem ništa brže nego inače.
Noseći hrpu papira ubačenu u savijeni snimak pluća ustremila sam se ka izlazu iz Kliničkog centra.

Prolazila sam onu malu prodavnicu. Pogledom sam prešla preko štanda tražeći sliku. Nije je bilo.