Blog za preživljavanje života

...

Potresna sudbina malog Edina

Ovo su komentari koje portali ne žele da vidite.

5 stvari koje vam niko nije rekao o Novoj Godini (a trebalo je)

Evo šta ponude za doček ZAISTA znače.

Švaler koji je kresnuo svačiju ženu

Srećete se sa njim svakog dana.

Tajni neprijatelj svakog muškarca

Nije tašta, rekli smo TAJNI.

10 tipova ljudi na slavama

Sve ono što ste viđali na slavama, a bojali ste se da opišete.

понедељак, 20. мај 2013.

Šta kad sudija zasvira kraj studija?



AH, STUDENTSKI DANI.


Počela je poslednja nedelja mog školovanja i već... 

Svrbi me indeks, koprca mi se po džepu kao neka čudna veverica. Grebe. Hoće napolje.

 „Uskoro diplomiraš“, skiči malo govno korisno samo za ubijanje komaraca i poneki popust.

Pre nego što, pak, i zvanično napustim one stolice koje odavno nisam grejala, moram nešto da vam kažem.

Vama, koji ste imali tu nesreću da budete mlađi od mene. Sve vas je manje. A biće još gore jer  buduće mame i tate uskoro pažljivo savijaju avionske karte, trpaju ih u džepove jeftinih kaputa iz Depoa, i sleću na neke aerodrome veće od zgrada svih onih ustanova u kojima su se ovde školovali i vakcinisali protiv besnila. A besni su.

Na život, na državu, na sebe, na roditelje koji nisu mnogo pre njih seli u avione, na brodove, na magarce već ostali ovde. Da ih namagarče.


Ostalo je još nekoliko meseci do plaćanja ogromne sume novca da bi neko ištampao nekada isečeno parče drveta, kvadratnog oblika sa nažvrljanim potpisom koji zovu diploma.

Toliko je oštro da nije za igru, a papir maTsaaaan, da ni akademsko dupe sa njim ne  možeš da obrišeš.
I tako, uzmeš ga, a oni te gledaju onim blentavo ponosnim pogledom kao kada napuniš osamnaest pa te pitaju da li se sad osećaš kao da si veliki.

 A ti klimaš glavom. Jes' evo, malopre si odjebao Donalda Trampa, seo u novi mlaznjak i pijuckaš Kjanti sa stjuardesom u krilu.

Nije vam pala u krilo. Ništa vam neće pasti u krilo. Imam očajne vesti za vas.
Vaši roditelji, oni što su pevali Yugrupu sa gitarama u krilu i bedževima na košuljicama što lepršaše na povetarcu, morali su da budu prokleto jaki i hrabri da vas u ovom bednom izgovoru za državu donesu na svet.

To je dobro. Znači da imate jake gene. A trebaće vam. Moraćete da budete jači, đavolski jači od vaših matorih, ako mislite da makar i pomislite na decu. 



Pripadam generaciji u kojoj na svaka dva meseca drug kaže da je dobio tahikardiju, drugarica čir, cistu, holesterol kao dobar dan, nešto gore kao laku noć.

U našim godinama trebalo bi da idemo na letovanja, zimovanja, jedemo kesten pire i citiramo Prevera. Ono malo mojih prijatelja što je još ovde ili radi, ili se drogira, ili cvili za keš da se spremi da ode. Ne bi da rade.


Vi još niste došli dotle. Nadam se da niste. Zato me, molim vas, slušajte. Nemate vremena.
Nemate taj luksuz da kukate. Imate obavezu da ispunite svoje obaveze. 

Ne mislim na bacanje đubreta i prijave ispita, mislim na ono dete koje već sada mora da misli o svojoj nerođenoj deci. Nije fer.

Znam da nije fer da deca (jer, dođavola, i mi smo nečija deca) piju bensedine i tresu se jer sa 20 sami sebi lupaju šamare kad prisanjaju stabilan posao i srećan brak. Odrastaju a da nikada nisu bili mladi.

Većina diplomaca oko mene kao da je unapred sahranila svoje živote, a sada tumara okolo oko svog leša kao utvara i gleda ko je došao na sahranu. Otaljavaju dane, bez bilo kakvog kompasa. 



Prestali su da traže posao, ali odlično nalaze krivce. 
Reći ću vam nešto šokantno – onog trenutka kada vam je svako kriv osim vas, samo vi ste krivi. 

Tada nije bitna ni država, ni to što se zapošljava preko politike, rodbine ili kreveta nego to što vam je politika da živite od rodbine i ne ustajete iz kreveta.

Koliko njih je samo plakalo nad sajtovima fakulteta i stranicama za traženje posla? Koliko abortiralo (u braku) jer ne može da izdržava (ne)željeno dete. I da je jedan bilo bi previše, a bojim se da brojim. 

Odaću vam jednu tajnu. Nikada nisam pila lekove za smirenje. Nisam htela da se smirim. Niti sam plakala. Nisam imala vremena. 

Volontirala sam, pisala, radila, ponovo volontirala, učila, učila, učila, čitala do granica ludila, pretrčala preko te granice da uzmem optimizam pa jurila nazad da opet probam. Budite spremni na to.

Vucite kao da vam život od toga zavisi, jer ZAVISI. I ne dozvolite sebi da se sa bilo čim mirite – osim sa ovim:

Život, onakav kakvim ga sada smatrate kad – tad će nestati. Sada, dok vi čitate ovo Vreme vas drži za ramena spremno da vas zafrljači u ring, u kome je već  krvi do kolena. 

Slušam vas u prevozu, kao da ga ne vidite. Ni Vreme, ni ring. Ni sebe.

OVO NIJE DOVOLJNO


Učitelji su ovlaš prihvatali vaša izmoljena opravdanja, mame i tate  vam pravdale svaki kontrolni, prihvatali vam izvinjenja, kuvani su vam ručkovi, prani sudovi, titrana vam jajca. I ako su. 

Eto, gledajte na to kao poluvreme. Odmorili ste malo od hormonalne utakmice koja vas je deganžirala u zrelost.

Nemojte samo da mislite da će te imati pravo na tajmaut. Ne budite glupi. Pogrešili ste sport. 

Ovde ste u svakom meču kapiten, kod svakog problema sudija, pri svakom penalu golman. 
Nemate produžetke.

Zato, molim vas, podignite ruke i odmaknite se od monitora i primaknite se prozoru. Pogledajte ljude, svaki peti je nezaposlen, svaki osmi neprijavljen. Svaki je u haosu.

I zato, dok između posla, projekata, i prijatelja, uglavljujem vreme za završavanje ispita, molim vas da shvatite da igramo na istom terenu.

Počnite da se pripremate, nećete doveka sedeti na (u) klupi, a bila bi mi čast da odigram jednu partiju sa vama.





Ovaj post je posvećen svima koji tek treba da izbiju iz detinjstva i razbiju pokoju iluziju, ali i mojim prijateljima, kolegama i članovima porodice koje svakodnevno gledam kako se lavovski bore kako njihova deca nikada ne bi saznala koliko se za njih žrtvuju i koliko im je teško.

Vi ste heroji. Drž'te se!