Mermer smrdi na smrt.
Možeš
da ribaš spomenik do sutra.
Da
stružeš skoreno blato i krpom prelaziš smrznute naslikane oči. Mučno je.
Neobično
sam gadljiva na trulež, mislim na onu na
grobljima, a ne pod njima.
Taj
koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte
samo spomenike.
Ima ih
raznih. Sivih, crnih, beličastih. Neki se presijavaju, drugi su mat. Plastične
vaze vezane su za krstove natrulim kanapom, neke mermerne stoje okrnjene. Male
ploče brzo prođete, one pod kojima su urne.
Tek vam neko neobično prezime
privuče pogled. Ima i granitnih bisti koje svi vide.
Mafijaski
spomenici nadvijaju se nad ostalima. Plaćeni krvavim parama bacaju jezivu senku
na njih.
Na
nečijeg prvenca koji je pao u ratu.Nečiju ženu stradalu od leukemije. Kuma poginulog
u saobraćajnoj nesreći (šleper izleteo iz trake). Na humku omiljenih bake i deke. Oca ili
majke. Onog rođaka kog ti tvoji pokažu kad prolazite pored parcele, ali si
premali da ga se setiš. Znaš ga iz
priče. Ima ih mnogo.
Njihovi
nisu imali milione da podignu biste, statue u punoj veličini, piramide faraona
podzemlja.
Znate,
neki nisu imali ni da „pokriju“ telo.
Videla
sam najtužniju sreću na groblju.
Na
pustom grobnom mestu umesto mermerne ploče stajala je zemlja utabana u obliku
sanduka. Podignuta je tu na brzinu, kao da će je već sutra nešto zameniti. Rekoše
mi – tako čeka već dugo.
Neko je jedva skupio pare da pokopa dragu osobu.
Kao da
vidim tu skrušenu siluetu. Kada su joj rekli cenu spomenika spustila je pogled
– nema.
Stavljen
je samo drveni krst sa imenom pokojnika, a i on se odavno pretvorio u prah.
Ostala samo humka kao udžerica među soliterima. Ali imala je nešto što druge
nisu.
Na sredinu utabanog blata, brižljivo tako da bude baš, baš u centru, neko
je stavio do pola isečenu flašu kisele vode. U ovoj sirotinjskoj vazi čučao je
buketić poljskog cveća. Maslačak,
nekoliko belih rada i nešto što liči
na ljubičicu. I nečija ljubav koja ne može da stane u novčanik. Nije jedina.
Nekoliko koraka dalje, ma, nema ni deset metara u parcelu se ugnezdila ravna bela ploča. Malo je izdignuta od tla. Na njoj nema slike, stoji samo neobično japansko ime i natpis : Voleo je ovu zemlju više od svoje.
Oko imena padaju latice različitih biljaka.
"Tu je uvek sveže cveće. Ljudi donose. I ja spustim ponekad. Ko će njemu, jadničku, da donese čak iz Japana", reče mi jedna draga žena dok smo kretale sa groblja.
Uklesana imena i crno - bela lica ostajala su iza nas. Neke lepe slike i dalje su titrale ispred mene.
Taj
koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte
samo spomenike.
Slični tekstovi:
Godine - Uputstvo za upotrebu
Ispovest večitog baksuza
Ispovest večitog baksuza II
Foto: Freedigitalphotos.net
0 коментара:
Постави коментар