Blog za preživljavanje života

...

уторак, 27. август 2013.

Lekcija o životu naučena na groblju: Ni u smrti nismo jednaki




Mermer smrdi na smrt.
Možeš da ribaš spomenik do sutra.
Da stružeš skoreno blato i krpom prelaziš smrznute naslikane oči. Mučno je.
Neobično sam gadljiva na trulež, mislim na onu na grobljima, a ne pod njima.

Taj koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte samo spomenike.
Ima ih raznih. Sivih, crnih, beličastih. Neki se presijavaju, drugi su mat. Plastične vaze vezane su za krstove natrulim kanapom, neke mermerne stoje okrnjene. Male ploče brzo prođete, one pod kojima su urne. 
Tek vam neko neobično prezime privuče pogled. Ima i granitnih bisti koje svi vide.

Mafijaski spomenici nadvijaju se nad ostalima. Plaćeni krvavim parama bacaju jezivu senku na njih.
Na nečijeg prvenca koji je pao u ratu.Nečiju ženu stradalu od leukemije. Kuma poginulog u saobraćajnoj nesreći (šleper izleteo iz trake).  Na humku omiljenih bake i deke. Oca ili majke. Onog rođaka kog ti tvoji pokažu kad prolazite pored parcele, ali si premali da ga se setiš.  Znaš ga iz priče. Ima ih mnogo.

Njihovi nisu imali milione da podignu biste, statue u punoj veličini, piramide faraona podzemlja.
Znate, neki nisu imali ni da „pokriju“  telo.

Videla sam najtužniju sreću na groblju.

Na pustom grobnom mestu umesto mermerne ploče stajala je zemlja utabana u obliku sanduka. Podignuta je tu na brzinu, kao da će je već sutra nešto zameniti. Rekoše mi – tako čeka već dugo. 

Neko je jedva skupio pare da pokopa dragu osobu.
Kao da vidim tu skrušenu siluetu. Kada su joj rekli cenu spomenika spustila je pogled – nema.
Stavljen je samo drveni krst sa imenom pokojnika, a i on se odavno pretvorio u prah. 
Ostala samo humka kao udžerica među soliterima. Ali imala je nešto što druge nisu. 

Na sredinu utabanog blata, brižljivo tako da bude baš, baš u centru, neko je stavio do pola isečenu flašu kisele vode. U ovoj sirotinjskoj vazi čučao je buketić poljskog cveća. Maslačak,  nekoliko belih rada i nešto što  liči na ljubičicu. I nečija ljubav koja ne može da stane u novčanik. Nije jedina.

Nekoliko koraka dalje, ma, nema ni deset metara u parcelu se ugnezdila ravna bela ploča. Malo je izdignuta od tla. Na njoj nema slike, stoji samo neobično japansko ime i natpis : Voleo je ovu zemlju više od svoje. 
Oko imena padaju latice različitih biljaka.

"Tu je uvek sveže cveće. Ljudi donose. I ja spustim ponekad. Ko će njemu, jadničku, da donese čak iz Japana", reče mi jedna draga žena dok smo kretale sa groblja.

Uklesana imena i crno - bela lica ostajala su iza nas. Neke lepe slike i dalje su titrale ispred mene.

Taj koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte samo spomenike.

0 коментара: