Blog za preživljavanje života

...

Potresna sudbina malog Edina

Ovo su komentari koje portali ne žele da vidite.

5 stvari koje vam niko nije rekao o Novoj Godini (a trebalo je)

Evo šta ponude za doček ZAISTA znače.

Švaler koji je kresnuo svačiju ženu

Srećete se sa njim svakog dana.

Tajni neprijatelj svakog muškarca

Nije tašta, rekli smo TAJNI.

10 tipova ljudi na slavama

Sve ono što ste viđali na slavama, a bojali ste se da opišete.

четвртак, 23. октобар 2014.

Svako od vas je mislio da je sačuvao tajnu, a onda je ono ispod majice otkrilo da lažete!



Opšte je poznata činjenica da na vesti o estradi, krvi i seksu niko ne klikće.
Najčitanije su jer ih čitaju evoksi.

Živimo u vremenu previranja. Usput smo umislili da neko vreme to nije.
Generacija u kojoj moraš da kupiš i unikatne gaće za ajfon ne može da se suoči sa jednom bolnom istinom - ni po čemu nismo posebni.

Žao mi je, Vejderu, Luk liči na mamu

Kada se pojavio radio stručnjaci su vrisnuli da će štampa nestati. Onda se rodio TV i geniji su tvrdili da će i štampa i radio propasti. Zatim je na scenu kao asteroid roknuo internet i paničari su trčali u koncentričnih krugovima oko slova www vičući da su i štampa i radio i televizija gotovi.

Znate to jer ste o tome verovatno čitali u štampi, slušali na radiu i gledali na televiziji.
Ljudski um je jedan zanimljiv bipolarni koktel euforične opsesije napretkom i prestravljenog držanja za poznato.

Znate šta se onda desi? Nespretno prilagođeni mediji se dese. U svojim arhaičnim odelima stoje raskrečeni iznad dve strane dok im se obe ne izmaknu i ne ostanu bez jaja. Bilo je to baš juče.

Nemoj da kineš.


Pored mene je sedeo prekaljeni novinarski vuk. Skoro dve decenije je radio sve od motorole do uređivanja. Sada je sedeo iznad tastature i ćutao.
"Neću da dajem takav naslov, daj ga ti ako hoćeš"
"Zašto?"
"Zato što to nije novinarski i nikad ne bih kliknuo na to"
"Samo gledaj"
Dala sam taj naslov. "Delovao je kao običan momak, a onda je skinuo majicu i otkrio tajnu ispod nje". Klasičan clickbait. Za manje od deset sekundi tekst se popeo na prvo mesto čitanosti. Poseta je skočila za 40 odsto. Kombinacija dobrog sadržaka i lepog pakovanja. Što bi rekli magovi prodaje - najstariji trik u knjizi. Moj kolega je profesionalac. Dao je takav naslov. A onda za deset minuta još jedan. Poseta se udvostručila. Znala sam da hoće.

Tejl ez old ez tajm, ančru ez it ken bi...

Početkom dvadesetog veka novine su unajmljivale privatne detektive da u parkovima špijuniraju čitaoce i referišu koji tekstovi su čitani. Galup (da, osnivač tog Galupa) je još 1920. shvatio da je potrebno da sedne u dnevne sobe i bukvalno popisuje kakav sadržaj ljudi love u svom prirodnom okruženju. Isto što i vi danas.
Samo što je njihova Stanija pokazivala gležnjeve, a ne grudi a cela varoš brujala o Džeku Trboseku, ne o Velikoj Ivanči.

"Današnji mediji samo šokiraju, u moje vreme", a?


Statistika ne laže. Znamo na šta ste kliknuli prošlog leta. I u koliko sati i koliko dugo.
If it bleeds it leads, važilo je pod olovom isto koliko i pod kursorom. Ipak, desilo se još nešto, nazovimo ga - if it ranges, it changes.

Galup je morao da gleda šta ljudi čitaju i broji. Današnji urednici čitaju brojeve. Svakog trenutka svakog dana. Vrtoglavi iznosi Gugl analitike umeju da razmaze. Dok gledaš kako hiljade skaču na monitoru očas posla poveruješ u sopstvenu nepobedivost. Najbolji to ne rade. Znaju da nemaju taj luksuz.

Glavni izvor posete portala - Fejsbuk je preko noći promenio algoritam. Usledio je muk i izdajnička opadajuća crta na grafikonu.



To je kao da držite piceriju, a neko vam javi da tog dana u naselju pored neće biti struje. Samo vi možete da pošaljete ručak. Prodaja bi vam kupila kuću. A onda zove raznosač pice i kaže da je crkao jedini skuter. Zbogom, vilo na Bora Bori, zdravo garsonjero u Borči Borči.

Takve sitaucije će se uvek dešavati. I preživeće samo ona picerija koja je toliko dobra da čoveka neće mrzeti da se iscima i dođe do nje. Ili čiji raznosači najbrže trče.

Tekst je proizvod. Čitalac je kupac. Ako si dao pare smatrao si da je vredno toga. Pa kupio ti "Plejboj" ili "Porše".
Nema snobizma u medijima. Ne prodajete "Roleks", ne prodajete nečije vreme - kupujete ga,
A proizvod će se uvek prilagođavati kupcu. I dok je fejs/tviter javnost likovala nad najavom Fejsbuka da će fensi algoritam ubiti clickbait naslove tako što će ih "kažnjavati", iskusni kuvari su trljali ruke. Nisu bili arogantni balavci. Znali su da se pica ne kupuje zbog raznosača.

I da kad nestane struje, vruće testo još više vredi.

Nisu svi "novinari" novinari, ali su svi tviteraši naprasno postali glavni i odgovorni urednici.
Kada bi mediji stvarno izgledali onako kako ljudi javno tvrde da ih žele glavne vesti bi bile o napretku u kvantnoj fizici i pomacima u komparativnoj lingvistici. A armija ad hoc vikend urednika sa društvenih mreža bi, kao što je to Galup onomad predvideo, ostala bez posla. Ni sami takve novine ne bi čitali.

Naravno, tvrdili bi da sa njih ne silaze. Baš kao što tvrde da u ove ne ulaze.
A brojevi analitike bi im se znalački smeškali. Nema baš toliko evoksa.


петак, 26. септембар 2014.

Pismo koje je promenilo sve: Kako me je nečija smrtna presuda vratila u život




Pred mene je tresnuo veliki beli koverat.  Otac je i dalje držao podignutu ruku iznad stola na koji ga je bacio. Novembarsku košavu koja je tukla po prozoru nadglasao je nagli muk. Tata nije progovarao. Videlo se da je besan. Bio je ubeđen da je u pitanju neka kazna.

- Jel si ti platila račun za telefon?
- Nije ovo tužba. Rukom je pisano, a i nema šanse da ih pakuju u ovolike koverte.
- Znači nisi! Pa, dobro, da li si ti normalna, zašto sve u zadnjem trenutku, misliš da pare rast...
- Platila sam. Čekaj malo.

Pojma nisam imala šta je. Kupovala sam vreme.  Bela hartija se deformisala od obima sadržaja koji je čuvala. Nije bilo greške. Šta god da se krilo unutra namenjeno je meni. U donjem uglu, rukom ispisano, upadljivo spram belog papira stajalo je moje ime.

- Da nije ljubavno pismo. Neki dečko?
- Pre je antraks.
- Ne reži, nego ga otvori.

Nisam navikla da otvaram koverte. Svežanj papira se razleteo po stolu. Bledunjave, crno bele kopije, mutna fotografija i neki rukopis sleteli su na pikslu i ostatke ratluka. Jedna cedulja mi je ostala u ruci. Rukom pisana poruka.

„Draga Nina, nemoj ponovo da izgubiš naše porodične uspomene – relikvije i budi dobra“.
U potpisu „tvoja Đija“.

- Nešto važno?
Papiri su pomirljivo čekali da ih uzmem. Ovog puta, znala sam tačno o čemu se radi...
- Neprocenjivo.
...I šta sada moram da uradim.



***

Urlanje u autobusu samo je na tren prekinuo glas vozača. Prešli smo granicu. Ušli smo u dvanaesti sat puta i 299. put da je moja saputnica izgovorila „Sve ću da ih pobijem“.  Jedan od pijanih idiota pored mene tresnuo je pesnicom u krov autobusa. Ok. Tristoti put. 

Navijači iz Beograda i Novog Sada sreli su se u malom, smrdljivom i previše klimatizovanom prostoru sa pet flaša rakije. Urlali su. Autobus je prošao pored žene koja je šetala ivicom puta.  Jedan je počeo da zavija, a ostali da lupaju po susednim sedištima, skandiraju i vrište, kako to samo umeju muškarci kojima viđanje gole žene zavisi od brzine internet konekcije. Popalili su cigare u sred busa. Vodič  ih se plašio.

 - Probaj da spavaš.
STOKA SMOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO!
- Kako da ne. Čim prestanem da jedem puši mi se.
Uputila sam joj „jebi ga“ osmeh i zatvorila oči. Praviću se mrtva do sledeće pauze. Kroz dranje sam čula šuškanje kesice čipsa i promljackano „sve ću da ih pobijem“.  Još 12 sati puta.

***
Potpuna tišina. Sterilna stakla reflektovala su zapanjene oči. Sa zidova su nas gledali skeleti. Čak su i pavijani iz autobusa podvili repove. Reči koje čuvam za kraj ovde su našle svoj početak.
Pre oko sto godina ledene kiše obrušile su se na Ostrvo zmija. Nije to bilo ostrvo. Bio je to beli, suncem opaljeni kamen posoljen zemljom.  Džinovska nadgrobna ploča. 




Po golom kršu, ispucale i krvave, vukle su se istrošene čizme srpskih vojnika. Mnoge su skinute sa mrtvih nogu. Momci, neki još đaci, vukli su se na trijažu. Deliće ih na dve grupe. One koji žive i one koji su već mrtvi. Ledene kiše padale su pola nedelje. Umiralo je trista srpskih dečaka na dan. Ostrvo zmija prozvano je Ostrvom smrti. Tom nazivu nas ne uče u školama. Očajni, izgladneli i svesni da im povratka nema, vojnici, mnogi još dečaci, slali su poruke sa Vida. Poruke iz groba:

„Ko se vratio iz srpskog rata, nije iz bugarskog. Ko je preživeo Kumanovo, nije Cer. Koga nije dukusurio metak ili šrapnel, tog je dokusurio tifus, arbaniški kuršum ili su umrli na onoj velikoj slanoj vodi što je nazivaju morem. Neki umrli od rana što su se poljutile, neki od gladi i zime. Ležimo u blatu. Ubiše nas ledene kiše, jedu nas vaške, muči nas dizenterija i tifus“, šaputali su rukopisi Srpske kuće na Krfu. Bilo je vreme da krenem. Oko nas su bile poslednje reči ljudi na samrti. Ja sam došla zbog poruke onog koji je preživeo. Da nije, vi nikada ne biste čuli za ovu priču jer - bio je poslednji.



U beskrajnom maršu koji je više ličio na posrtanje na Krf je stigao mladi đak podnarednik drugog bataljona IV puka Vojin Lj. Stefanović. Mlad, stasit, tek izašao iz učiteljske škole. Poslednji preživeli član porodice. Dobrovoljac. Ni sam nije znao da će naučiti lekciju koja će mu kasnije zapečatiti sudbinu.

Sto godina kasnije, nadut od ogromne porcije jeftinog girosa moj stomak je lelujao Jonskim morem. Sa zvučnika broda je treštalo „Tamo Daleko“. Da jedan vek godina ranije Vojin pošao tim putem, nikada ne bih bila ovde. Sada sam došla da saznam šta čoveka može da natera da napiše onakvo pismo i izgovori reči koje mogu da znače samo smrt.




Knedla u grlu ostala je prikucana za dušnik. Ono što sam videla ispred sebe, za dušu.  Mermer mauzoleja pod šuštanjem borova je kao ordenje pokazivao sudbine. 




Medicinska sestra umrla od tifusa onih koje je lečila, češki muzičar nastradao daleko od kuće, mučeni mladić toliko blizu studija da su mu činjenicu da je diplomirao i na grob urezali. Vojinov put krivudao je drugačije.

Kada su srpski vojnici kretali sa Krfa, ploveći iznad grobova svojih saboraca Krfljani su za njima vikali „u dobri čas, srpski vojnici, neka vas Bog poživi, dobri Srbi, i uvek pomogne vama i vašoj vojsci, da se vratite porodicama koje vas tako željno čekaju“. Vojina nije čekao niko.

Kada se vratio sa Krfa u rodni Negotin skrhan vestima koje je primio, seo je i očajan napisao pismo kralju koje je jedan vek kasnije njegova ćerka poslala na moju adresu.

Pismo pradede

Rođen sam 11.01.1895 u Negotinu u zanatlijskoj kući od oca Ljubivoja berberina i majke Cajke. Otac mi je preminuo u mom ranom detinjstvu, a majka se preudala. Mene i moga malo starijeg brata čuvala je i školovala sirotinjska kuća mog dede po ocu, Đoke Stefanovića krojača. Osnovnu školu svršio sam u Negotinu 1904/1905 sa odličnim uspehom. Četiri razreda gimnazije svršio sam u Negotinu 1908/09 sa vrlo dobrim uspehom. Učiteljsku školu svršio sam u Jagodini 1912/13 sa vrlo dobrim uspehom, kao državni pitomac. Od moga porodičnog kvarteta iz detinjstva ostao sam samo ja u životu. Brat Dragoljub, krojački radenik, izgubio je oba dve noge na Kosmaju novembra 1914. godine kao redov 14. Puka i umro u vojnoj bolnici. Deda je umro decembra 1914. Od pegavog tifusa tražeći unuka po položaju i bolnicama. Baba je umrla, prema bugarskim knjigama, od gladi 1917. Ja sam se vratio sa Solunskog fronta 1919. godine kao podoficir i oficir 4. Puka Drinske divizije sa vojničkim ordenom Karađorđeve zvezde sa mačevima. Više od toga nije mogla da da jedna porodica svojoj otadžbini. Posle prošloga rata zasnovao sam svoju porodicu koja danas broji sedmoro žive dece od 3 do 24 godine, od koje su dva sina i danas vojnici – borci. Sem svojih prinadležnosti, nikakve imovine nisam imao, niti danas imam.
Vojin Lj. Stefanović, učitelj




Srbi su u Prvom svetskom ratu ostavili kosti u 17 zemalja. Širom Grčke i solunskog fronta postoje čak 252 srpska vojnička groblja. Samo na Krfu bilo ih je 28. Dok su oni umirali, nešto se rodilo. Vojin je u sred rata 1917. godine oformio razred od 120 nepismenih srpskih vojnika. Za uspeh u njihovom obrazovanju od komandanta IV puka Đorđa Radisavljevića dobio je i pismenu pohvalu. Ona uskoro nije značila ništa. Čekao ga je novi rat. Samo što je najgori metak ovde zadao samom sebi.

„Pismo je napisao po povratku sa fronta. Bio je besan jer se pri napredovanju davala prednost onima koji  nisu bili u ratu jer su duže radili. Naporno je radio i postao upravtelj osnovne škole u Negotinu. A onda je počeo Drugi svetski rat i došli Nemci. Gestapo se smestio u kuću tvoje ujne. Pozvao je Vojina na razgovor. Nemci su školu uzeli za kasarnu. Vojin je ceo arhiv preneo u svoju kuću. 
Okupator je hteo da tata nastavi da bude upravitelj novooformljene škole. Gestapo ga je pozvao na razgovor. Odbio je“.

„Odbio je Gestapo?“

„Takav je bio moj otac. Rekao je da je položio zakletvu, da je branio ovaj narod i da ne može da radi za okupatora. Mislim da je Gestapovac bio iznenađen odgovorom. Rekao mu je da mu se divi, ali da ga savetuje da ipak prihvati. Za neposlušnost je mogao da bude streljan. Kazao mu je da ga kao vojnik razume, ali da mora da ga kazni. Naterali su ga da potpiše da odbija nalog. Tako je tata, zajedno sa nama, sedmoro dece, stavljen u kućni pritvor“, priča u svom stanu Jelisaveta Stefanović, osluškujući kada prestanem sa pisanjem da može da nastavi. Potpuno je slepa. Izvlači reči iz sećanja i ne mrda glave prikovane u mestu. Kao da pod obnevidelim kapcima prikazuje sećanje.

„Mi smo smeli samo do škole, u specijalnim drvenim klompama sa debelim đonom, da svi čuju kada nailazimo. Komšije su nam doturale hranu. Bili smo strašno gladni, ali tata nije hteo da popusti. Živeli smo na buđavoj proji i nekom škartu od brašna. Tata je bio jak čovek. Preživeo je svašta. Iz pritvora je smeo da izađe samo do lekara. Na kraju su mu i to zabranili. Umro je u najvećoj bedi sa 54 godine. Srce ga je izdalo“.




Na mestu na kome su srpski umirući vojnici iskrcavani na Ostrvo smrti, jedno metar - dva nasut je šljunak. Zgranuti, srpski studenti posmatrali su strance kako skidaju odeću. Izgorela Britanka je podigla glavu ka licima u neverici, istegla se i skočila u vodu. Na trenutak, činilo se da celo ostrvo podrhtava u svom odrazu.  Prosekao ga je brod koji je ovaj put, sto godina kasnije, poveo srpske đake nazad kući. U slobodnu Srbiju. Onda se more sasvim smirilo.



 

четвртак, 10. јул 2014.

Kladim se da ćete pogrešiti: Znate ko su ovi ljudi, ali nemate pojma o kome je reč (TEST)


Zdravo.

Očekivala sam vas.

A sada ću vam objasniti i zašto.

U onoj nesrećnoj sivoj masi nabubreloj od sadržaja poslednje sezone Game of Thrones i reklama za uloške nalazi se jedan gad. Zove se dopamin.

Sećate se onog puta kada ste stisli petlju i poljubili je prvi put? Baš taj prvi cim ka usnama - to je bio dopamin.
Kada ste detetu pružili još 200 dinara i uskratili sebi ručak da bi ono imalo za sok - to je bila ljubav. I dopamin.
Ipak ste batalili odlazak u teretanu, niste vi - dopamin je.
Lupili šamar... Dopamin.
Nabubali 200 strana Rimskog prava pred ispit - dopamin.
Skakali od sreće jer ste ga položili - tri guarane, osam dana nespavanja - i dopamin.
Od čega ja živim - dopamin. Čist jebeni dopamin.




Ako ne nateram vaš mozak da ga pošalje u mišić na jedan sekund, umreću od gladi.
Vidite, dopamin je onaj mali vrag koji povezuje vaš um i vašu akciju. Onaj prst koji lebdi iznad dugmeta "send" kada se dvoumite da li da bivšem pošaljete škakljivu poruku.

Poslali ste je. Naravno da ste je poslali.

Hteli ste da budete suptilni. Rakija je imala druge planove.

Samo što taj vrag koji je vaš prst naterao da tresne tač skrin ima na svojoj strani nekoliko meseci  ljubavi, patnje, bola i šotova tekile. Ja taj pokret moram da stvorim dok se klackate u tramvaju,, razmišljate o spisku za prodavnicu i tripujete da ste trudne jer vam kasni 15 minuta.
Ja sam veb novinar. Živim od vašeg klika. A vi? Vi ne želite da se pomerite. Osim...



PRVI ZAKON INTERNETA

Telo će ostati u stanju mirovanja, ili ravnomernog pravolinijskog čekanja sve dok se ne javi nešto prokleto zanimljivo da to stanje promeni. 
Nešto mora da vam privuče pažnju. To nikada nije bilo lako. A onda ste počeli da se svetite.


Kliknuću, kliiiiknuću. Moša!

Cela suština mog postojanja i rada dugog i po nekoliko dana je jedna stotinka. Jedna bedna stotinka koja zavisi od ručka vaše majke, naravi vaše mačke, modela vašeg telefona, vaših drugova iz srednje, i mog zahvata na vašem mozgu. Ne ostavlja veliki rez, ali mora da bude strahovito precizan.

Mora da vas udari tamo gde boli i zagolica tu gde vam prija. A onda mora i da vas zadovolji. I da vas natera da tražite još.

Sve priče su već ispričane. Sve informacije koje je srednjevekovni čovek ikada čuo mogu da stanu u jedno izdanje Njujork Tajmsa. To znači da oni nisu samo videli priču. Oni su je živeli. Mi smo previše zauzeti preživljavanjem. Evo malog testa.



Spomenuću vam tri imena u tri nivoa težine. Sigurno ste ih čuli, a drznuću se da kažem da ste ih i sami izgovorili. Sve što treba da uradite je da proverite da li znate u kom kontekstu ste ih čuli ili da li ih se uopšte sećate. Dakle:

Prva runda!
Mina Milenković

Anita Balaž

Vuk Stojiljković

Sledeća runda!

Katarina Jovanović

Jelena Topić

Predrag Bandić

Poslednja runda

Milica Živanović

Slobodan Nedeljković

Dejan Lazarević

REŠENJE


Mina je ona lažljiva manekenka koja je pričala da su je silovali pa je posle bockala papiriće da se iskupi.
Ovo je Anita Balaž .
Vuk Stojiljković je mladi Nišlija koga su izboli, pa je o njemu nastala i poema. 

Sigurno ste bar spomenuli postupak Katarine Jovanović.

Njena fotka je postala viralna. Foto: Facebook
Jelena Topić je mlada Prijedorčanka koja je ćutala na trgu.


Hrabri general Predrag Bandić, komandant 204. vazduhoplovne brigade spasavap je dete iz smetova kod Feketića. Inače, spasavao je ljude i iz poplavljenog Obrenovca. Ipak, šanse da ste prepoznali njegovo ime mnogo su manje od toga da znate ko je sledeća dama...

Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije

Milica Živanović, poznata i kao Mimi, najpoznatija kao Mimi Oro.


Slobodan Nedeljković nije niko drugi nego Džambo, lažni heroj koji je Obranovčane olakšao jedino za pokoji novčanik.


Ovo je Dejan Lazarević, pravi heroj. Vatrogasac koji je dao život pokušavajući da spase čoveka za vreme poplava.



Sledeći put kada se zapitate zbog čega vam je pred oči postavljen naslov da je onda usledio šok,
i nikada nećete pogoditi šta se dalje desilo jer će vas taj video raznežiti zbog poteza koji je zatresao svet, shvatite bitnu stvar - imena, potupke i skandale ćete zaboraviti pod navalom novih.
Ovo znači da dok su se nekada prodavale informacije, sada vam nudimo emocije.
U svetu otupelih čula - garantujemo vam dopamin.
I jedno oporo shvatanje da je danas najveća vest ta da i dalje možemo da osećamo.


Nego, kako ste prošli na testu?

четвртак, 15. мај 2014.

Vapaj iz poplave: Žena koja je vrisnula "pomoć"


Srbija je vibrirala od buke radio veze.
- U Valjevu je kritično, treba nam pomoć.
- Šaljite helikoptere u Čačak!
- Da li da puštamo branu? Reka će je probiti. Odgovorite, molim vas, nema vremena!
- Nasip je probijen, počnite hitnu evakuaciju!

Mnogo vanrednija situacija odigrava se istovremeno. Bez uzvičnika. Tihi razgovori, podjednako hitni.

- Leko, probudi decu. Pređite svi na sprat.
- Šta ćemo sa šporetom?
- Mani šporet, isključena je struja. Bežite gore.
- A frižider? Mašina? Gde ćemo kola?
- Smislićemo.
- Ali još ih nismo otplatili.
- Idi po decu.

@rain_wind_storm / Tviter

Dvadeset centimetara vode kasnije.

Kiša i poplave su gotovo paralisale Srbiju! Iz minuta u minut je sve više puteva koji su zatvoreni zbog poplava, železnički saobraćaj je na pojedinim mestima u prekidu... U celoj Srbiji je zbog obilnih padavina situacija teška, proglašena je vanredna situacija u 20 opština, evakuisano je 500 ljudi, saobra (...) Nivo vode i dalje raste...

- Utišaj radio.
- Kažu da treba da krenemo. Šalju helikoptere.
- Veljko i tvoja sestra?
- Javili su da su prošli autoput. 
- Šta je sa Stevicom, Makijevom razdrednom. Jel se javljaju Brankovići?
- Svi su se sklonili. Moramo da krenemo.
- Znaš one slike što smo sklonili u podrum. Makijev krevetac...
- Videla sam. Zaboravi.
- Ormane nisam mogao... Fotelje sam popeo, kuhinja će da istruli.

Foto @prezir77 / Tviter

- Spakuj se. Koliko možeš da poneseš.
- Nemam šta. 
- Leko...
- Gde ćemo? Šta ako temelji ne izdrže. Kako će deca u školu?
- Škole ne rade. Ništa ne radi. Proveri da li si spakovao dokumenta.
- Ma koj će mi kurac. Da neću možda njima da sušim zidove.
- Molim te, nemoj sada to da radiš. Čuo si šta kažu, svuda je teško. Treba da ideš na nasip.
Svi su tamo. Organizuju se. Dolazi i ministar iz Beograda...
- E! E! Neka dođe. Baš neka dođe! Izgubili smo posao, sad gubimo i kuću!
- Leko...
- Šta Leko? Šta Leko? Ko će da plati ovo? Sve je sjebano! A vi pričali o moru! Evo vam more!
- Aleksandre, smiri se. Plašiš decu.
- Ja plašim decu?! Most nam je prošao pored kuće, a ja plašim decu!
- Snaći ćemo se. Ne drami. Uvek se snađemo.
- I uvek nam se sve sjebe. 

Foto: Gordana Lalić / Tviter
Dva sata kasnije matori radio na baterije marke "Iskra" koji je nekada trunuo na tavanu otužno je krčao u spavaćoj sobi.

U toku protekle noći Jadar se izlio u Straži, Donjem Dobriću, Kozjaku, Jelavu, Lešnici, Bradiću, Velikom Selu, Dragincu, Cikotama, Banji Koviljači. Situacija je komplikovana i složena i u priobalju reka Lešnica, Korenita, Cernica... 

Kuhinja je bila prazna. Makijeva soba prepuna. Ćerkicin krevetac su popeli na orman. Kupatilo je smrdelo na kanalizaciju. Vonj buđi je ušetao u dnevnu sobu. Sve je bilo prazno. 
Samo se voda punila. Blatnjava i hladna kao njihova budućnost. I Vladina obećanja.

Radio se ugasio.

*Dok ste čitali ovaj tekst nivo vode u Srbiji je sigurno uništio još neki most i razorio nečiji dom.

Ova zemlja je jedna velika vanredna situacija i kada nisu nepogode.
Razgovor koji ste pročitali je fiktivan, opasnosti u njemu iznete su vrlo stvarne.
Kada se ugasi radio, kada se voda i medijske ekipe povuku, tim ljudima će i dalje trebati pomoć.
Ne zaboravite to. Tako se ostaje patriota. Tako se postaje čovek.

Sektor za vanredne situacije MUP-a Republike Srbije otvorio je dežurne kontakt telefone za evakuaciju i pomoć ugroženima u poplavama na teritoriji Srbije.

 

Kontakt telefoni su 011/2289-208 i 011/2282-910.


субота, 8. март 2014.

Dan dlakavih nogu - iz ugla jedne feministkinje

Brijem noge. Izgledaju sjajno. Uživam u haljinama podjednako kao u onima koji ih skidaju.
Većina mojih prijatelja su, skoro ceo život, bili muškarci. Logično, jer sam odrastala uz tri brata koje volim više od sebe.
Ne režim na komplimente. Imam vrlo ispunjen život. I po "ženskim" standardima, a, vala, i po "muškim".



Feministkinja sam. Problem? Teško, jer ste verovatno i vi. A pojma niste imali.

Žao mi je što moram da vas razočaram ali ne dižem dlakave pazuhe u vazduh i govorim da treba pobiti sve što ima penis ili sa njima đecu rađa. Znam da je teško. Znam da vas mozak boli od bilborda koji vam bodu oči, spikera od kojih vam krvare uši i gutanja gluposti od kojih vas boli grlo, ali neznanje u doba informacionog društva nije problem - to je čista sramota.

Tako da, ako mi izjavite nešto od ovih gluposti, imam pravo da vas gledam kao da ste se svukli u svlačionici i videla sam da nosite prljave gaće. Da počnemo.

Kao što tiranin nije negativan pojam u istoriji, tako ni feminizam nije razularena zagorela rulja koja se zalaže za to da su žene superiornije od muškaraca. Samo vas je popularna kultura naučila da verujete u to.
Popularna kultura tvrdi da su svi današnji muškarci patetični, razmaženi, njanjavi oblici života nesposobni da zamene sijalicu. I da je Ceca sprska majka. Zajebite popularnu kulturu. Tj. zajebite popularno. Evo vam malo kulture.



Feminizam ne podrazumeva raspadanje nuklearne porodice, frigidnost, niti su sve feministkinje lezbijke, niti su sve ambiciozni karijeristi koje su batalile frajere zbog karijere i ogorčene u svojim samotnim stanovima maze mačku Klaru i frkću od nakupljenog gneva jer ih niko nije hteo.

Ako verujete da žene treba da imaju podjednaka prava kao muškarci - čestitam, vi ste feminista.
Ako ste za izmenu zakona koja garantuje bolji život ženama (na primer, da vaša žena kada zatrudni ne treba da dobije otkaz), čestitam, vi ste feminista.
Ako ste protiv nasilja nad ženama, čestitam, vi ste feminista.

Činjenica je, nažalost, da će se naći oni koji tvrde da su žene izmislile da su nejednake.
Stela Gundelj je, izgleda, izmislila da je mrtva. I Vladislava Červenko. I sve one devojke koje su "izmislile" da su silovane jer su otkopčale jedno dugme viška pa su, jebiga, očigledno potajno priželjkivale da ih iza kontejnera neko pesnicom zabode u lice a onda otkopča šlic i 'pimpekom nabreklim od gonoreje siluje. Oprostite, je l' vam neprijatno? Da ne preterujete malo, mislim, nije kao da vas plaćaju dvadesetak odsto manje zato što nemate penis.



Ili vam neki zadrigli zidar prvo dobacuje na ulici dok šetate sa ocem, samo da bi posle rekao da nije trebalo da studirate jer njegovom balavcu neko treba da skuva ručak.
I da te na intervjuu zovu "lutko" i otvoreno pitaju "što se ti lepo ne udaš", a da na tvoju konstataciju da si tu da radiš kažu "a, ti si neka opasna".
Kada je koleginica sva ponosna rekla ocu da je šalju na službeni put, ovaj je mrtav ozbiljan savetovao da ne ide jer će posle da se priča da se s nekim kreše. Inače, put je bio u Vrbas. Jebote, kakav afrodizijak. 

Nemojte da se vređamo. Većina muškaraca i skoro sve žene glasno će se složiti da ništa ne fali da im ćerka bude univerzitetska profesorka, ali će vrlo tiho biti ubeđeno da posle posla treba da dođe skuva svom detetu i opegla svom mužu. Jer to je ženski posao. Oni će vrlo obzirno za to vreme utišati televizor, da ne smetaju. Ne svi. Ali većina.

Na radnom mestu izložena sam najgoroj vrsti mentalnih ispljuvaka modernog plebsa - komentarima na vebu. Zadivilo bi vas sa kojim ubeđenjem govore da treba pobiti jevrejsku decu, smeniti ženske univerzitetske profesorke ili ubiti žrtve silovanja koje su abortirale. U "jednakom" društvu.

Nisam utopista. Ali sam žena. Žena koja danas na poslu koji joj obezbeđuje da ni od koga ne mora da traži pare za uloške, jede divnu tortu koju su kupile muške kolege, pa će raspoložena otići kući da pozdravi svoje dve najdraže osobe na svetu, inače, takođe, muške. Žena koja će izabrati za koga će se udati i kome će, ako će uopšte, roditi decu. Žena koja će izaći na izbore, ući na fakultet i otići na službeni put, pa makar i u Vrbas. Žena koja ima najdragoceniji dar slobode - izbor. I danas slavi svoj praznik.












среда, 19. фебруар 2014.

Evo kako je čovek krenuo na pijacu i slučajno srušio dva predsednika

Foto: Jim Reeves/Flickr

Svako jutro jedan bednik, siromah i odrpani pas stavljao bi džak bezvrednog tereta na svoja ramena. Navikao je da ga gledaju tako. U cik zore bešumno je žurio ulicama da prestigne afričko sunce dok mu se ne ustremi iznad glave. Nosio je hranu, a bio je gladan. Gricnuće tek toliko da preživi. Sve ćutke.

Neke oči naprosto naviknu da ne plaču. Oguglaju na muku i puštaju je da sedi pored njih netremice gledajući kada će ponovo da napadne. A on je muku dobro poznavao. Otac mu je umro kada je imao samo tri godine, ali on je bio odlučan da živi. Grizao je. Krenuo u školu, samo da bi je napustio kao desetogodišnjak. Nije imao ko drugi da hrani petoro braće i sestara. 

I tako, preumoran na trotoar, tegleći džakove, iznova i iznova, Niko nije obraćao pažnju na njega dok je teglio svoj bezvredni teret do gradskog trga. To će se uskoro promeniti, ali na početku tog dana, bio je samo prodavac voća koji nema ništa osim odrpane odeće i prkosnog srca ogrubelog od života na granici siromaštva, živaca i ljudske izdržljivosti. 

Selendra o kojoj će brujati metropole Foto: Flickr


Spustio bi džakove na svoje mesto i čekao da se gradić Sidi Buzid probudi, a onda bi po ceo dan kroz vazduh koji titra od vreline pogledom pratio prolaznike. Hoće li zastati, kupiti bar jednu jabuku? Neki su mu odmah prilazili, ali njih nije čekao. Znali su - siromašnima, sapatnicima, nije naplaćivao. Zato je on, čovek bez završene škole, sestri plaćao fakultet. I svakog meseca delio 140 dolara svojoj velikoj porodici, sanjareći o kamionetu koji bi umesto njegovih kostiju prenosio teret. A onda bi naišla tuniska policija. Sirotani bi se razbežali. Znali su šta sledi. Uniformisana banda ga je maltretirala. Ponižavala. Plenila mu ono malo proizvoda koje je prodavao za crkavicu. Bili su okrutni - nije im davao pare za mito, jednostavno,  nije ih imao.

U  jutro desetog decembra 2010. policija je stala pred mršavog trgovca poslednji put.
Prema nekim izvorima, odmah su počeli da ga vređaju, oduzeli su mu elektronsku vagicu, oteli voće i pretukli ga. Ležao je na prašnjavom pločniku. Čovek koji je navikao na malo, sveden je ni na šta. Očajan, krvav i ponižen otrčao je do guvernera da zamoli za pomoć. Ovaj je odbio da ga vidi. Samo sat vremena nakon što je poslednji đon prestao da ga šutira, mladić poliven benzinom stajao je ispred zgrade opštine. Sa svim bolom teškog bitisanja dugog 27 godina momak je vrisnuo „Kako mislite da ovako živim?“ i prineo šibicu. Nije zapalio samo svoje benzinom pokvašeno telo. Zapalio je svet.



Poznanici su ga iz milošte zvali Basbusa, ali svet je naučio njegovo pravo ime - Muhamed Buazizi - čovek koji je započeo Arapsko proleće.

Buazizi je preživeo sa jezivih 90 odsto opečene kože. Četrnaest dana on je u agoniji premeštan iz bolnice u bolnicu. Što veće interesovanje – to bolja nega. Napokon, kraj njegove postelje završio je i tadašnji predsednik Tunisa Zin Abidin Ben Ali. Nekoliko dana kasnije, Basbusa je umro. 
Na sahrani je bilo preko 5. 000 ljudi. Mnogo više izašlo je na ulice.

Isti onaj predsednik koji je sakupljao jeftine političke poene kraj Buazizijeve samrtničke postelje brzo se pakovao i bežao iz zemlje. Završio je u Saudijskoj Arabiji, a njegovoj vladavini dugoj 23 godine došao je kraj. Buazizija je magazin „Tajm“ proglasio čovekom godine, a „Indipendent“ jednim od deset ljudi koji su promenili svet. Malo su pogrešili u obliku glagola. Niji ga promenio, menja ga i dalje.

Neredi besne širom zemlje


Verter efekat: Ljudi gore kao buktinje

Primer trgovca voćem koji je uzdrmao naciju izazvao je opasan trend – na desetine mladih ljudi pošlo je njegovim stopama. Zamislite očaj, samo zamislite očaj, koji može da natera čoveka da upali vatru koja mu proždire meso. Samospaljivanja siromašnih ispred zgrada državnih institucija u arapskom svetu postala su strašan otpor, ali su ozbiljne posledice očajnici najčešće zadavali sebi samima. Incidenti su zabeleženi i u  Evropi, na Siciliji i u Amsterdamu, oba sa smrtnim ishodom i malim posledicama po režim.



A onda je došao red na Egipat. Abdu Abdel Molein Džafar (49) samospalio se ispred zgrade Egipatskog parlamenta i dodatno osnažio revolt koji je pokrenuo ogromne proteste koji su doveli do smene tamošnjeg predsednika Hosnija Mubaraka. Neredi u Egiptu i dalje traju. A vatra ima gadnu naviku da se širi.

Jedna šibica - hiljadu požara
Muhamed Buazizi je sanjao da će kupiti kamionet kako bi mogao da prevozi voće, ali nije mogao ni da pretpostavi da će njegova pobuna putovati mnogo dalje nego što bi on ikada mogao. Protesti protiv raznih problema od korupcije do prava žena zakucali su na vrata mnogih skupština, a broj zemalja zahvaćenih talasom bunta i dalje raste.



Socijalni tornado zvani Arapsko proleće već je srušio dva predsednika a tutnjio je državama u regionu noseći sve pred sobom, ostavljajući trag pustoši, razaranja i ekonomsko – političkih previranja. Gorelo je tlo od Indije, preko Grčke, Jermenije, Maldiva, Kine, a onda... Iz kolevke bede i prenaseljenosti bunt se izrodio i prerastao u nešto još opasnije jer – doputovao je na američko tlo.


„Mi smo 99 odsto“
Prašnjavi ljudi širom sveta digli su prašinu. Odrpani, znojavi od potplaćenih poslova. Delovali su baš onako kako smo navikli. Obična lica u emisiji „Bez komentara“ koja viču nešto na zbrzanim jezicima. Protest se širio. Očekivano, neredi su izbili u Argentini, Boliviji i Meksiku. A onda – eksplozija. Arapsko proleće je stiglo u Sjedinjene Američke Države.
Ulickani „leksusi“ i najnovije krpice iz „Mejsisa“ ustupili su mesto uzavrelim diskusijama o bankarskim korporacijama i brutalnom kapitalizmu. Buazizi se spalio ispred guvernerove kancelarije malenog grada. Na hiljade Amerikanaca pohrlilo je pred kancelariju epicentra svetske moći – ofanziva je počela. Okupiran je Vol Strit.



Na hiljade ljudi čiji su kamioneti prevozili mnogo vrednije stvari od Buazizijevog voća – beskrajne redove proizvoda plaćenih parama uzetih na kredit, pobunilo se. Ljudi svih etničkih pozadina ujarmljeni modernim ularima kreditnih zajmova izabrali su da zaborave nesuglasice oko vere, porekla i košenja travnjaka. Zajedno činili su „vojsku“ kakvu Amerika nije videla još od građanskog rata – činili su „99 odsto“.

Protest protiv nasilja u Nišu Foto: Twitter


A onda - Srbija
Sećate li se? Bila je nedelja 5. Jul 2013. godine, temperatura je iznosila 19 stepeni Celzijusa, bilo je pretežno oblačno i duvao je umeren severozapadni vetar - čudna vremenska prognoza ako znamo da je za taj dan najavljeno Srpsko proleće.

Kao da je saharski pesak koji je nekoliko dana pre toga prekrio ulice Beograda najavio promene u našim domaćim dinama. Slojevi korupcije koji su se godinama formirali erozijom društva konačno su počeli da se odronjavaju, a njihovo posrnuće, kao i uvek, sručilo se na leđa dronjavih. Na narodne karavane žedne nade i željne svega. Samo što je nada trasama Azije i Afrike na diskretan način zakucala na vrata domaćih medija i našla jatake u nardonoj svesti. Barem je tako izgledalo. Za trenutak, delovalo je kao da će se i Srbija priključiti „Arapskom proleću“. Kakva greška.

Bes je prešao kontinente mostovima novih komunikacija, a ti se mostovi, kao što se pokazalo, brzo podižu ali teško prelaze.



Građani Srbije su tog petog jula preko društvenih mreža pozvani na Opštenarodni protest protiv svega. Odziv je bio poražavajuć, ali i dalje bolji od broja onih koji su u subotu u prestonici izašli na protest protiv nasilja. Na trgove Niša izašlo je oko sedam hiljada ljudi, Novi Sad je digao glas, „lenji“ Crnogorci i „glupi“ Bosanci trčali su pred zgrade Vlade. U međuvremenu, u Beogradu je protestvovalo troje ljudi. Nije izostanak mitinga to što je poražavajuće.

Ostrašćeno jurišanje na štitove mnogim navedenim zemljama donelo je krvavo proleće, sušno leto, depresivne jeseni i ledene ekonomske zime. Protesti ništa ne rešavaju, još manje to radi nasilje. Ipak, večito rastavljena Srbija nije mogla da se sastavi ni na protestu protiv nasilja. Bila je zauzeta. Nosila je svoje džakove. Svakog dana. Ćutke.

четвртак, 6. фебруар 2014.

Dan kada su mi rekli da možda umirem

Foto: Danimir


Trola još ne smrdi. Prazna je. Ovo joj je tek drugi krug od ujutru. Napolju mrak čuči u poluskoku, kao da ga je sramota što je još tu. Tek je prošlo šest. Nema gužve ni u Kneza Miloša. Nema ni svitanja. 

Naslonila sam se na vrata i ovlaš posmatram zgrade. Idem jednu stanicu, brzo do Kliničkog da zakažem pregled, do pekare, pa na posao. Imam vremena.  

Iz trole izlazi svih pet putnika. Svi idemo u istom pravcu. Skrivena od ljudi koji balave jastuke iza spuštenih roletni ka bolničkom krugu žuri nas petoro, ulivamo se u red koji ide ka Urgentnom, skrećemo. Tiho. Kao da smo kužni. 

Često radim od sedam i već sam navikla na prećutni sporazum onih koji su na ulici pre izlaska sunca – niko tu nije direktor, niti je krenuo na more. U šest se pešači samo iz muke. I hoda se brže, da se od one tišine ne čuju misli. A ja stvarno žurim. Jer moram do pekare. I na posao. 

Red u Kliničkom neobično mali i bučan. Razbudila ljude svetla. Raspričali se. Ako hoćete da zbližite Srbe, stavite ih pred neki šalter. Ubedljivo sam najmlađa.  Dvadeset tri godine. Pitaju me da li je tu za pulmologa. Jeste, kažem. Samo ja ne kašljem, jer mi nije ništa i samo mi treba lekarski dokaz da otkačim zabrinuto pokućstvo. Dočepala sam se onog staklenog proreza i tutnula papir.. Sestra ćuti. Gleda u mene, pa u uput.

- Ovo je vaše?
Ne mogu da verujem da nešto nije u redu. Tačno sam znala da će da zajebu. Jebem ti Srbiju.
- Moje.
- Morate hitno u ambulantu.
- Molim?
- Ambulanta, pulmološko, prođete pokretne stepenice. Sledeći.

Baka iza mene mi dobacuje čudan pogled. Marširam napadno jer tačno znam da je neka glupa greška i moraću opet u onaj isti red, i neću stići u pekaru i još ću da zakasnim na posao.




Ovde je šalter veći, oko njega je čekaonica. Polako se puni. Pružam papir nekoj ženi i već se mislim kako da zaobiđem kućno vaspitanje i budem neprijatna, jer svi kažu da u ovoj zemlji jedino to pali, a ja ću da zakasnim.

- Ovo je vaše? MA JOK, JA SAM OVDE REKREATIVNO.
- Moje.
- Sedite, prozvaćemo vas preko razglasa, a onda ćete kroz ona vrata, na merenja.

Kakva, bre, vrata, kakva merenja?! Već je osam, a ja moram u devet da budem u redakciji. Dobro, 'ajde, stvarno nije gužva i baš da vidim šta je ovo. Oko mene pominju spirometriju. Trudim se da ne delujem panično dok guglam svaki izraz koji čujem. Ne znam zašto, jer ja imam dvadeset i tri godine i meni nije ništa.

Dobro, malo sam se ugojila, ali radim za kompjuterom i bili su praznici. Pištanje. Ne znate koliko je vaše ime jezivo dok ga ne čujete sa bolničkog razglasa. Triput, jer meni, naravno, nije jasno na koja vrata da kucam. 
Sestra ih otvara i smešta me na stolicu. Stavlja mi nešto na prst. Merač pritiska koji izgleda kao spajalica. 

Vraća me u čekaonicu. Više nisam najmlađa i to me plaši. Prilazi mi plava sestra. Vrlo je ljubazna. Kaže da hitno siđem na rendgen pluća, sprat ispod. Više mi ništa nije jasno, ali snimanje će sigurno pokazati da mi nije ništa i moći ću da jedem. Skidam se i dolazim do doktora. Mlad je. Ubeđujem sebe da ne treba da mi bude neprijatno, isto kao što ubeđujem sebe da nisam gladna. Nalaz nosim kod specijaliste. Ponovo red. Ponovo razglas. Žena je trepnula kada me videla.

- Koliko imate godina?
Kažem umirujućim tonom, kao kada garantujete da su kola malo prešla. Sluša mi pluća.
- Gde vas boli?
Pokažem.
- Zamarate li se više u poslednje vreme? Više od vaših vršnjaka?
- Ne znam. Valjda ne. Malo sam vam forme.
- Hladno vam je?




Klimam glavom dok mi opet sluša pluća, nespremna za pitanje koje sledi.
- Da li je neko u vašoj porodici umro od srca?
 Kakvo sad srce. Pa radila sam rendgen pluća!
- Jeste.
Objašnjavam ko, kako i kad.
- A neko vaših godina?
- Da.

Nadam se da nisam zvučala onako kako mislim da jesam.
- Moramo da vam uradimo još neka ispitivanja.
- Ja se izvinjavam, ali već kasnim na posao. Znate, došla sam samo da zakažem pregled, a sada je već...
- Javite im da ne dolazite. Moglo bi da traje satima.
- Šta?
- Moramo da vam ispitamo srce.

U takvom trenutku ništa više nije bitno. Ni to što moram treći put da zovem firmu, ni to što znam da će neko morati da dođe iako mu je slobodan dan, ni to što sam svesna da sam se stresla. Čak više nisam ni gladna. Samo želim nekoga da pozovem. Da javim šta mi se dešava. Tek je deset, sigurno spavaju i nije pristojno. A treba biti pristojan. I zašto bih nekoga budila, kao da je nešto ozbiljno kada meni nije ništa.
Nije li?


Osećam se kao da me na stotinu ruku kotrlja kroz hodnike. Priključuju me na EKG. Sestra, mislim da je ovo sestra, mi se ohrabrujuće smeška. Ima talasastu plavu kosu i tople smeđe oči. Tupavo joj se kezim dok mi stavlja elektrode. Ohrabruje me. Priča o svojoj ćerkici koja je, eto, mojih godina. Štampač zvrči i izbacuje rezultate. Dok  brišem gel sa sebe, plava žena poziva doktorku. Specijalista me mirno gleda. Bezizražajno.


- Dobro. Otići ćete da vam odrade eho srca i krvnu sliku. Naglasiću da je hitno.
Doktorka je prijatna ali to jedva registrujem. Ne znam kako sam ustala. Nespretno skupljam kaput i torbu. Neko mi pridržava vrata i pridiže šal koji se vukao po podu.




- Ti si ovde sama, pita me ona ljubazna sestra.
Klimam glavom i meškoljim se. Nisam lepo obrisala gel. Gleda me na trenutak.

- Hajde sa mnom. Odvešću te na preglede. Piše da je hitno, ali umeju da prave problem.

Osećam neopisivu potrebu da je zagrlim. Kaskam za njenim mantilom kroz gužvu. Ljudi se tiskaju u neodređenom žamoru. Hodnici mirišu na natopljene kapute pacijenata koji prolaze. 
Izbili smo na glavni ulaz. Desno od šaltera za prijem čuči mala prodavnica. Imaju sve i svašta. Iz čista mira žena zastaje pored nje.

- Vidiš onu sliku? Devojka u crvenom koja nosi kišobran.
Zatečena, prelazim pogledom proizvode. Vidim, kažem joj.

- Jel da da je lepa slika? Razmišljala sam da je kupim. Kada sam bila mlađa stalno sam slikala, ali su mi rekli da od toga ne može da se živi. Počeću ponovo. Samo čekam da odem u penziju.


- Nemojte da čekate.
- Izvnite?
- Ako to volite, počnite odmah. Ja tako ceo život želim da odem u Irsku. Nekoliko puta sam skupljala pare i trošila ih na gluposti. Puknu patike, pozovu me na more, iskrsne nešto. Nisam otišla ni do Lazarevca. A sada...
- Još ste vi mladi. Ali u pravu ste. Da znate, možda i kupim tu sliku. Baš ću da probam da je precrtam. Šta ima veze, ko da će neko da zna. Evo, stigli smo.

Pozdravila se sa osobljem i uvela me unutra.


- Kada završite siđite do doktorke, a onda odmah idite da jedete nešto, mnogo ste bledi, dobacila je.
Oprostile smo se pogledom. Htela sam još nešto da joj kažem, da se nekako zahvalim ali već je sišla niz stepenice. Odjek klompi odao je da je strčala. Draga neka žena.

U skučenoj sobi nekoliko doktora slušalo je zvuk mog srca kako odzvanja sa ekrana. Zaključili su da dobro radi. I da je lepo. Ispostavilo se da nije ništa ozbiljno. Ipak ne umirem. Barem ništa brže nego inače.
Noseći hrpu papira ubačenu u savijeni snimak pluća ustremila sam se ka izlazu iz Kliničkog centra.

Prolazila sam onu malu prodavnicu. Pogledom sam prešla preko štanda tražeći sliku. Nije je bilo.