Blog za preživljavanje života

...

Potresna sudbina malog Edina

Ovo su komentari koje portali ne žele da vidite.

5 stvari koje vam niko nije rekao o Novoj Godini (a trebalo je)

Evo šta ponude za doček ZAISTA znače.

Švaler koji je kresnuo svačiju ženu

Srećete se sa njim svakog dana.

Tajni neprijatelj svakog muškarca

Nije tašta, rekli smo TAJNI.

10 tipova ljudi na slavama

Sve ono što ste viđali na slavama, a bojali ste se da opišete.

уторак, 27. август 2013.

Lekcija o životu naučena na groblju: Ni u smrti nismo jednaki




Mermer smrdi na smrt.
Možeš da ribaš spomenik do sutra.
Da stružeš skoreno blato i krpom prelaziš smrznute naslikane oči. Mučno je.
Neobično sam gadljiva na trulež, mislim na onu na grobljima, a ne pod njima.

Taj koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte samo spomenike.
Ima ih raznih. Sivih, crnih, beličastih. Neki se presijavaju, drugi su mat. Plastične vaze vezane su za krstove natrulim kanapom, neke mermerne stoje okrnjene. Male ploče brzo prođete, one pod kojima su urne. 
Tek vam neko neobično prezime privuče pogled. Ima i granitnih bisti koje svi vide.

Mafijaski spomenici nadvijaju se nad ostalima. Plaćeni krvavim parama bacaju jezivu senku na njih.
Na nečijeg prvenca koji je pao u ratu.Nečiju ženu stradalu od leukemije. Kuma poginulog u saobraćajnoj nesreći (šleper izleteo iz trake).  Na humku omiljenih bake i deke. Oca ili majke. Onog rođaka kog ti tvoji pokažu kad prolazite pored parcele, ali si premali da ga se setiš.  Znaš ga iz priče. Ima ih mnogo.

Njihovi nisu imali milione da podignu biste, statue u punoj veličini, piramide faraona podzemlja.
Znate, neki nisu imali ni da „pokriju“  telo.

Videla sam najtužniju sreću na groblju.

Na pustom grobnom mestu umesto mermerne ploče stajala je zemlja utabana u obliku sanduka. Podignuta je tu na brzinu, kao da će je već sutra nešto zameniti. Rekoše mi – tako čeka već dugo. 

Neko je jedva skupio pare da pokopa dragu osobu.
Kao da vidim tu skrušenu siluetu. Kada su joj rekli cenu spomenika spustila je pogled – nema.
Stavljen je samo drveni krst sa imenom pokojnika, a i on se odavno pretvorio u prah. 
Ostala samo humka kao udžerica među soliterima. Ali imala je nešto što druge nisu. 

Na sredinu utabanog blata, brižljivo tako da bude baš, baš u centru, neko je stavio do pola isečenu flašu kisele vode. U ovoj sirotinjskoj vazi čučao je buketić poljskog cveća. Maslačak,  nekoliko belih rada i nešto što  liči na ljubičicu. I nečija ljubav koja ne može da stane u novčanik. Nije jedina.

Nekoliko koraka dalje, ma, nema ni deset metara u parcelu se ugnezdila ravna bela ploča. Malo je izdignuta od tla. Na njoj nema slike, stoji samo neobično japansko ime i natpis : Voleo je ovu zemlju više od svoje. 
Oko imena padaju latice različitih biljaka.

"Tu je uvek sveže cveće. Ljudi donose. I ja spustim ponekad. Ko će njemu, jadničku, da donese čak iz Japana", reče mi jedna draga žena dok smo kretale sa groblja.

Uklesana imena i crno - bela lica ostajala su iza nas. Neke lepe slike i dalje su titrale ispred mene.

Taj koji vam je rekao da su u smrti svi jednaki, gadno vas je slagao. Pogledajte samo spomenike.

понедељак, 22. јул 2013.

Izvini Kejt, doktori su učinili sve što su mogli!

Ispražnjen bolnički hodnik. Kasno je podne, ogromni prozori otkrivaju da napolju polako pada mrak.

U sobi skrivenoj od radoznalih očiju odvija se porođaj veka. Ispred nje - tišina, jeza i iščekivanje.

Freedigitalphotos.net


Sati polako protiču dok budući otac šparta levo - desno, levo - desno, levo...
Doktor izlazi iz porođajne sale. Nema mnogo pompe. Samo tiho pitanje.

- Hoće li preživeti?
- Još je rano za procene. Sedite, javićemo vam uskoro.

Sat vremena kasnije

- Doktore, molim vas, recite mi nešto - bilo šta!
- Rekao sam vam sve što za sada znamo. Odmorite. Siđite do kafeterije.
- Ne mogu da jedem.
- Barem popijte nešto. Trebaće vam snaga.
- U redu. Javite mi ako se nešto desi.
- Naravno, budite bez brige.

Brine, naravno da brine.

Dva sata kasnije

- Kako je? Šta se dešava?
- Opustite se. Unutra je tim naših najboljih stručnjaka. Sve ide po planu.
- Izvinite, doktore. Malo sam nervozan. Znate, prvo dete.
- Potpuno vas razumem, Ja imam troje. Svaki put sam hteo iz kože da iskočim. Pojeli ste nešto?
- Popio sam jogurt.
- Ipak uzmite nešto čvrsto. Barem kiflu. Ovo može da potraje.
- Hoću, hoću, javite mi...
- Samo vi polako. Znamo mi šta radimo.

Pet sati kasnije 

- Kako to mislite - ne znate?! Rekli ste da je sve u redu, najbolji stručnjaci...?!
- Samo polako, molim vas, samo polako. Komplikovanije je malo, ali to je priroda. Probajte da se opustite.
- Kako? Kako pobogu? Pre pet sati ste mi rekli...
- Majka priroda nema radno vreme. Prošetajte. Zvaću vas ako se nešto promeni.
- Čekaću ispred.
- Kako želite.

Deset sati kasnije

- Priđite. Porođaj je gotov.
- Hvala Bogu! Sve u redu?
- Dečak je. Oko tri kile. Majka je dobro. Samo...
- Samo?!
- Nešto nije u redu sa srcem.
- Kako to mislite?
- Još uvek proveravamo.
- Još uvek? Prošlo je deset sati! Recite mi barem na šta sumnjate?
- Vaše veličanstvo. Nakon svih kardio vaskularnih ispitivanja utvrdili smo da je srce - čudno.
- Kako to mislite čudno?
- Ne možemo to da objasnimo, ali snimak ne laže, srce vaše bebe - isto je kao i kod sve druge dece.

Dok je tek rođenoj bebici kucalo srce, napolju su kucani tekstovi.

Prvi snimak malog naslednika, pljunuti deda!

Ni manje ni više nego 60.667 karaktera sa razmacima ima lajvblog Dejli Mejla o porođaju Kejt Midlton.
Da, dobro ste pročitali lajvblog o porođaju.

U jednom od apsolutnih vrhunaca dna zdravog razuma planeta Zemlja čekala je vest o malom sluzavom stvorenju koje čeka da izađe iz materice jedne žene.

Ne smeta mi to. Videli ste kakva se prašina digla iznad onog blata od "Farme". A "Farma" ne vrti milione funti.

Stanija u šoku: Kako to mislite - Kejt je glavna vest?! Ali skinula sam se!
Foto: Fejsbuk

Igrom slučaja, jutros sam bila među prvima koji su videli tvit dopisnika Bi Bi Sija o početku "kraljevskog porođaja". Bukvalno istog trenutka kada je pušten.

Ironično, tako je jedan srpski sajt imao vest o početku rođenja britanskog naslednika pre najvećih tamošnjih medija. Čudno, svet zbog toga nije stao. Pare su se i dalje okretale.

Ispred Lindo krila bolnice "Sent Meri" fotografi su streljali okidačima objektiva - posred zatvorenih vrata.
Postavljena je kamera i satima ste uživo mogli da gledate ko ulazi i izlazi kroz njih. Orvel nije bio u pravu.
Stvarnost će biti mnogo gora. A za jedno biće tek je počela.

U bolnici, jedan muškarac i jedna žena prvi put su shvatili nešto što im niko ranije nije objasnio, ono što novac, status i uticajna rodbina ne mogu da kupe - postali su roditelji.
Ushićeno, baš kao što su svoju decu držali i njihovi batleri, vojvoda i vojvotkinja od Kembridža gledali su okice svog sinčića. Srećni što ono nije jedno od 15 miliona dece koliko svake godine umre od gladi.

U međuvremenu, "kraljevska beba" je dobila titulu njegovo veličanstvo, kladioničari koji su stavili pare na "biće muško" broje pare a ljudi koji su kampovali ispred bolnice u vrećama za spavanje kreću kući.

Ne zameri im Kejt, doktori su učinili sve što su mogli.

понедељак, 8. јул 2013.

Kako da promenite život za tačno tri sekunde!

Tri sekunde vam se čini premalo, zar ne? 

Pobogu, presedeli ste osam godina osnovne škole, četiri godine srednje, minimum još tri fakulteta, da ne pominjemo sve one ludorije između. Sad će nešto kraće od minuta da vam promeni život?

Hoće. Samo to i može. Idem dotle da kažem da jedino to uvek i jeste.

I dalje tvrdim da vam trebaju samo tri sekunde.


Čujete li ga? Pratite ritam. Foto: Freedigitalphotos.net


Ali, dobro. Skeptični ste. Razumem vas. Hajde da probamo sa jednim minutom.

Za početak, šta sve možete da uradite za taj famozni jedan minut?

Bacite onu hrpu papira u kantu - ne trebaju vam.

Stavite mobilni da se puni - trebaće vam.

Sklonite cipele sa sredine sobe - jer je Urgentni precenjen.

Konačno odgovorite nekome na mejl - jer je nepravedno potcenjen.

Setite se šif** za mejl. 

Zapišete negde tu šifru za mejl kako ne bi morali opet da pravite novi mejl.

Zagrlite nekog.

Vidite me, kučke! : Tilman Foto: Jutjub snimak


Uz to, jedan minut je potreban psu Tilmanu da tri puta pređe park na skejtbordu. Ne zezam vas.

Kristofer Irmš za to vreme može da pretrči trista metara noseći ronilačka peraja.

Luis Kaidas za minut odapinje gotovo deset strela.

Hubertusu Vavri toliko treba da grlom ugasi 78 baklji.

A to su samo Ginisovi rekordi.

Da vidimo one naše. Lične.

Minut nekad znači jedan pogled. Savršen poljubac. 
Mahanje i osmeh u prolazu koje vam izmami osmeh i čuva ga ceo dan.

Minut je potreban za saopštavanje divnih vesti. (One loše obično govorimo duže)

Za minut vam srce nekad kucne i po sto puta. Samo jedan je dovoljan za godine sreće.

Minut je bio potreban da počnu ratovi, prestanu životi. Ali ne i da se promene.
Za to su potrebne tri sekunde.

Bilo da ste milioneri, premijeri,taksisti ili Ginisovi rekorderi. 

Tri sekunde je dovoljno.

Toliko vam treba da batalite sva ona uputstva, sve one motivacione knjige i prenaduvane članke.

Da, tri sekunde je dovoljno.

Toliko vam treba da zapravo ustanete i počnete.




понедељак, 20. мај 2013.

Šta kad sudija zasvira kraj studija?



AH, STUDENTSKI DANI.


Počela je poslednja nedelja mog školovanja i već... 

Svrbi me indeks, koprca mi se po džepu kao neka čudna veverica. Grebe. Hoće napolje.

 „Uskoro diplomiraš“, skiči malo govno korisno samo za ubijanje komaraca i poneki popust.

Pre nego što, pak, i zvanično napustim one stolice koje odavno nisam grejala, moram nešto da vam kažem.

Vama, koji ste imali tu nesreću da budete mlađi od mene. Sve vas je manje. A biće još gore jer  buduće mame i tate uskoro pažljivo savijaju avionske karte, trpaju ih u džepove jeftinih kaputa iz Depoa, i sleću na neke aerodrome veće od zgrada svih onih ustanova u kojima su se ovde školovali i vakcinisali protiv besnila. A besni su.

Na život, na državu, na sebe, na roditelje koji nisu mnogo pre njih seli u avione, na brodove, na magarce već ostali ovde. Da ih namagarče.


Ostalo je još nekoliko meseci do plaćanja ogromne sume novca da bi neko ištampao nekada isečeno parče drveta, kvadratnog oblika sa nažvrljanim potpisom koji zovu diploma.

Toliko je oštro da nije za igru, a papir maTsaaaan, da ni akademsko dupe sa njim ne  možeš da obrišeš.
I tako, uzmeš ga, a oni te gledaju onim blentavo ponosnim pogledom kao kada napuniš osamnaest pa te pitaju da li se sad osećaš kao da si veliki.

 A ti klimaš glavom. Jes' evo, malopre si odjebao Donalda Trampa, seo u novi mlaznjak i pijuckaš Kjanti sa stjuardesom u krilu.

Nije vam pala u krilo. Ništa vam neće pasti u krilo. Imam očajne vesti za vas.
Vaši roditelji, oni što su pevali Yugrupu sa gitarama u krilu i bedževima na košuljicama što lepršaše na povetarcu, morali su da budu prokleto jaki i hrabri da vas u ovom bednom izgovoru za državu donesu na svet.

To je dobro. Znači da imate jake gene. A trebaće vam. Moraćete da budete jači, đavolski jači od vaših matorih, ako mislite da makar i pomislite na decu. 



Pripadam generaciji u kojoj na svaka dva meseca drug kaže da je dobio tahikardiju, drugarica čir, cistu, holesterol kao dobar dan, nešto gore kao laku noć.

U našim godinama trebalo bi da idemo na letovanja, zimovanja, jedemo kesten pire i citiramo Prevera. Ono malo mojih prijatelja što je još ovde ili radi, ili se drogira, ili cvili za keš da se spremi da ode. Ne bi da rade.


Vi još niste došli dotle. Nadam se da niste. Zato me, molim vas, slušajte. Nemate vremena.
Nemate taj luksuz da kukate. Imate obavezu da ispunite svoje obaveze. 

Ne mislim na bacanje đubreta i prijave ispita, mislim na ono dete koje već sada mora da misli o svojoj nerođenoj deci. Nije fer.

Znam da nije fer da deca (jer, dođavola, i mi smo nečija deca) piju bensedine i tresu se jer sa 20 sami sebi lupaju šamare kad prisanjaju stabilan posao i srećan brak. Odrastaju a da nikada nisu bili mladi.

Većina diplomaca oko mene kao da je unapred sahranila svoje živote, a sada tumara okolo oko svog leša kao utvara i gleda ko je došao na sahranu. Otaljavaju dane, bez bilo kakvog kompasa. 



Prestali su da traže posao, ali odlično nalaze krivce. 
Reći ću vam nešto šokantno – onog trenutka kada vam je svako kriv osim vas, samo vi ste krivi. 

Tada nije bitna ni država, ni to što se zapošljava preko politike, rodbine ili kreveta nego to što vam je politika da živite od rodbine i ne ustajete iz kreveta.

Koliko njih je samo plakalo nad sajtovima fakulteta i stranicama za traženje posla? Koliko abortiralo (u braku) jer ne može da izdržava (ne)željeno dete. I da je jedan bilo bi previše, a bojim se da brojim. 

Odaću vam jednu tajnu. Nikada nisam pila lekove za smirenje. Nisam htela da se smirim. Niti sam plakala. Nisam imala vremena. 

Volontirala sam, pisala, radila, ponovo volontirala, učila, učila, učila, čitala do granica ludila, pretrčala preko te granice da uzmem optimizam pa jurila nazad da opet probam. Budite spremni na to.

Vucite kao da vam život od toga zavisi, jer ZAVISI. I ne dozvolite sebi da se sa bilo čim mirite – osim sa ovim:

Život, onakav kakvim ga sada smatrate kad – tad će nestati. Sada, dok vi čitate ovo Vreme vas drži za ramena spremno da vas zafrljači u ring, u kome je već  krvi do kolena. 

Slušam vas u prevozu, kao da ga ne vidite. Ni Vreme, ni ring. Ni sebe.

OVO NIJE DOVOLJNO


Učitelji su ovlaš prihvatali vaša izmoljena opravdanja, mame i tate  vam pravdale svaki kontrolni, prihvatali vam izvinjenja, kuvani su vam ručkovi, prani sudovi, titrana vam jajca. I ako su. 

Eto, gledajte na to kao poluvreme. Odmorili ste malo od hormonalne utakmice koja vas je deganžirala u zrelost.

Nemojte samo da mislite da će te imati pravo na tajmaut. Ne budite glupi. Pogrešili ste sport. 

Ovde ste u svakom meču kapiten, kod svakog problema sudija, pri svakom penalu golman. 
Nemate produžetke.

Zato, molim vas, podignite ruke i odmaknite se od monitora i primaknite se prozoru. Pogledajte ljude, svaki peti je nezaposlen, svaki osmi neprijavljen. Svaki je u haosu.

I zato, dok između posla, projekata, i prijatelja, uglavljujem vreme za završavanje ispita, molim vas da shvatite da igramo na istom terenu.

Počnite da se pripremate, nećete doveka sedeti na (u) klupi, a bila bi mi čast da odigram jednu partiju sa vama.





Ovaj post je posvećen svima koji tek treba da izbiju iz detinjstva i razbiju pokoju iluziju, ali i mojim prijateljima, kolegama i članovima porodice koje svakodnevno gledam kako se lavovski bore kako njihova deca nikada ne bi saznala koliko se za njih žrtvuju i koliko im je teško.

Vi ste heroji. Drž'te se!


уторак, 30. октобар 2012.

Sendi i grad

Njujork, nekoliko dana ranije...



- Odjebi, ti prokleti sebični gade! Mrzim te! - vrištala je glupa brineta u svoj "pametan" telefon.

Prokleti sebični gad se promeškoljio na stolici i otpio dug gutljaj kafe. Spustio je slušalice na gomilu nabacanih šarenih papira i ugasio Skajp.
Stvarno je trebalo da legne ranije sinoć. Istegao je ukočeni vrat i pokušao da zaboravi sve reči koje mu je kučka izvrištala u telefon. Gadna veza. Gadniji raskid.
Pretpostavljao je su trenutne šanse da mu "Somebody he used to know" vrati CD-ove sada jednake nuli.



Kinuo je. Bio je prehlađen kao govno. I podjednako koristan.
Bilo je vreme da osveži svoj ljubavni život. Da ne pominjemo službeni mejl.

Suvonjavi meteorolog, visokog čela i običnog, usukanog lica je nehajno lupio F5 na masnoj tastaturi i glasno šmrknuo. Jedna primljena.
Bio je to onaj blesavi Redli koji je prošle godine pukao celu platu na Nikse.

- Hey, buddy. Imaš neku ideju kako da nazovemo ovo sranje koje nam dolazi u posetu? Mislio sam Konstans, ali bojim se da me žena ne razapne. Ipak, stara dobra Koni joj je keva i sve to... A i sećaš se šta je đubrad novinarska napravila od onog Konija 2000. Mi ovde smo svoje uradili sa onom Maksovom bivšom, Katrinom. Sad je red na vaš office. Tako da, ako ti padne na pamet... 
Would appreciate it. Bye, R.

Prokleti sebični gad je počešao koleno i prošao nervoznim prstima kroz kosu. Smešio se.
Jednom rukom je džarao po listovima isprintane hartije, na kojima su oko karte Njujorka roze, plava, i zelena boja pravile flourescenttnu žurku, a drugom...
Njom je, sa sve Caps Lockom, lagano otkucao
- Sendi.
Kučki će se ovo sigurno svideti. Ponovo je šmrknuo. Poruka je bila poslata.


------ Negde iznad Njujorka -----

O. Moj. Bože! Videću Brodvej!

Približavam se, približavam...
U redu, prestani da gledaš one latino ciklone u teretani, biće za to vremena. Moraš da se uozbiljiš!
Više nisi mala oluja, a završila si i školu za tornada.

Sada si uragan, ej URAGAN.
Bićeš zvezda!

Jebi se, Katrina! Ti si tako 2005!


Dakle. Treba ti plan!

Da vidimo.

Ona drolja Katrina je bila mnogo bolje građena.

Mene, majku mu, sve žulja, a treba da idem na Menhetn.
Dobro, šta sad.

Da pogledam to do list na mom jaPadam - u.

New York - Things to do


1. Srušiti kuću onom imbecilnom meteorologu. Sendi tako nije JA! Više sam Šarlota. Ili beše Keri? Svejedno, nikako Sendi! 

Da li vam ovo liči na jbeni uragan?!

2. Projahati Central Parkom. Samo ne smem da zaboravim da ponesem konja i kočije.

3. Obići Empajer Stejt Bilding. Nikako zaobići. To da zapišem.

4. Svratiti do Nju Jork Tajmsa na ekskluzivni intervju i foto - editorijal. Za potomstvo.

Aj još jednu, ovaj gliser mi upao u kadar!



5. Fotkati jednu dobru sliku za tajmlajn, ispred Kipa slobode.

6. Naštelovati net da mogu da pratim live stream svog velikog nastupa.

7. Lajkovati stranice fan klubova: "Love Sandy Serbia", "Go, Sandy go, SRBIJA" i "Sandy 1389"

8. Prošetati do Vol Strita da im ja pokažem šta je krah berze.

9. Smućkati jedan Kosmopolitan - čitaj - politi karipsku vodu niz Petu Aveniju!

10. Kupiti luksuznu vilu u El Eju i čekati da snime film po meni.

E, Tića još malo da se nabilduje i isti ja!

I, napokon. Sesti i izbrojati sve parice koje sam dobila od reklama, live streamova i povećane gledanosti.

Taman ću skupiti za jedan fin putić do Indije. Oduvek sam htela da upoznam Monsun!


Prokleta sebična gadura.


петак, 19. октобар 2012.

Mnogo hi(p)sterije ni oko čega


Pod invazijom smo. Nevidljivom, nametljivom, neprekidnom. Nepoznatom.
Ipak, nešto se dešava, nešto toliko ozbiljno da se čak i neozbiljni, ozbiljno plaše. 

Ta najezda se svako veče u tišini luksuznog stana tiho uteže u tajt džins, oblači kežual košulju i podešava vintidž naočare. 
I dok se pošast baršunastim korakom spušta musavim ulicama Savamale, iza nje ostaje trag skupog parfema, vonj jeftinog vina i, poneka, ispod oka prošaputana reč – hipster.

PSSSSSSSSSSST!

Odlučna da je pronađem, krenula sam tragom ove zveri, u „KC Grad“. U srce njene tertorije. Želela sam da je ulovim u prirodnom okruženju. Samo, kao svaki lovac, htela sam prethodno da znam šta tražim.

„Hipsteri su ljudi koji slušaju alternativnu muziku, uzrasta od oko 15-20 godina“, rekao mi je Dušan Hadži Nikolić, novinar portala „Mondo“ koji se prethodno bavio ovom temom. 

„Možeš da ih prepoznaš po šarenim majicama, platnenim patikama, uskom džinsu i onim velikim starinskim naočarima. Uglavnom slušaju indi rok i izlaze po „alternativnijim“ mestima, tipa „KC Grad“, „Šipražje“, „Brod“, ili poziraju  u parku ispred hotela „Palas“. Ne očekuj da kažu da su hipster, to je kod nas tabu“, upozorio me je kolega. 

PAS - JER JE SLIKA OBIČNOG HIPSTERA PREVIŠE MEJNSTRIM

Kako, bre,poziraju a neće da priznaju,  pitala sam se. U, stvari, pitala sam Aleksandra Z, studenta iz Beograda koji je u potpunosti odgovarao navedenom opisu.

„Pa, kako ne, ima hipstera kod nas, i to sve više i više. A da li sam ja hipster? Nazivali su me hipsterom, ali mislim da to nisam.“ Napravio je pauzu.“A čak i da jesam ne bi me nešto pogodilo.“  

Ipak, ima onih koje bi. Tokom potrage za hipsterom (koji je spreman to da prizna), uživo sam ispitala preko 50 ljudi, a preko društvenih mreža Tviter i Fejsbuk pozvala još približno 1500, sa molbom da mi se jave ukoliko poznaju nekog ko se tako deklariše, ili ako misle da oni pripadaju ovoj misterioznoj subkulturi.



Ja, hipster?!


Reakcija je bila burna. Oni koje sam uživo pitala su se ili smejali ili – smrtno uvredili. „Što mene to pitaš, pa nisam ti ja hipster!“, reagovao je poznati tviteraš Bojan Radović, poznat i kao @amfibolije, kada sam ga tokom kafe opušteno priupitala o ovome.  
Istog momenta je na svoju tviter stranicu okačio tvit koji je počeo ovako: 

“Upravo su me optužili da sam hipster!” 

Optužili. Kao da je to nekakav zločin. Aleksandar je imao odgovor na ovo:

“Pravi hipster ti nikada neće reći da je hipster. Čim bi to uradio ispalo bi da sledi pravila, a onda bi postao deo gomile. Poenta hipstera je da bude drugačiji. Po svaku cenu.”

Drugačiji, možda, ali kakva je to cena?

Bukovski, hipici i "hipster vonabi"


“U Srbiji ima vrlo malo pravih hipstera. Oni predstavljaju način života. To su najčešće umetnici, ali ne uvek u klasičnom smislu. Oni crtaju grafite, pišu, fotografišu, žive oskudno, čak skvotuju. Kod nas je to retko, jako, jako retko[1]”, odlučan je Hadži Nikolić. 
Ni Aleksandar nije optimističniji:

“Sve se svelo na modu. A, ironija, filozofija pokreta je da ne treba slediti stereotipe, a upravo takvim ponašanjem, čak i kada nema potrebe za njim, svi na kraju i postanu samo veliki stereotip. Otuda i onaj urbani termin ‘hipster vonabi’“.

HIBRID HIPIKA, HIPSTERA I BUKOVSKOG. MOVING ALONG...

 Ako ste pomislili da  grupica mladih koji furaju modu, nose uske farmerke, slušaju prkosnu muziku i bune se protiv sistema nije ništa novo, pa... nemate pojma koliko ste u pravu: 

„Šokirao sam se kada sam saznao da hipsteri postoje još od 50-tih godina. Pojavili su se u Americi kao usko povezana grupa koja se drži mimo sveta. Bili su izolovani, borili se protiv sistema. Iako podsećaju na hipike, nikako nisu isti. Tada su predstavljali nešto, a danas nemaju tačnu poruku. To je samo šminka i pretvaranje. “

 A, ako se neko razume u šminku i pretvaranje to su glumci. I novinari. Milica Gudžulić je oba.

 „Ma, nemaju hipsteri posebne osobine“, rekla mi je Milica odlučno. „To su ljudi kao svi drugi. Nema tu neke filozofje. Hipsteri koje ja poznajem  se čak tako ni ne izjašnjavaju. Do skoro niko od njih nije znao šta znači biti hipster, gledala sam ih kako traže definiciju na guglu i smejala se.“ Ipak, baš bi taj nedostatak filozofije na definiciju hipstera skoro mogao da doda ono čega se sve mlade definicije užasavaju – rok trajanja.


STANITE! ZABORAVILI STE POENTU!

Bunt za poneti

 „To je, za mene, andergraund način života, ne samo odeća i muzika. Nažalost, kod nas je to samo imidž. Ironija, ali hipsteri navodno cene jedinstvenost, a ljudi koji hoće da budu hipsteri prihvataju stroga pravila“, smatra Aleksandar koji za sve krivi pogoršanje domaće muzičke scene:

 „Scena je zamrla. Sve su pozatvarali. Pre dve tri godine je bilo bolje, sada jedva da imaš gde da izađeš. Sve se to iskomercijalizovalo i postalo previše mejnstrim, pa se zato i svodi na oblačenje.“ 

Ipak, ako je priča o hipsterima kao hipicima modernog doba mogla da bude  imalo tačna, možda njihove majice sa printom, zapravo prenose neku poruku.

OSIM  OVE.

 „Ne. Lično sumnjam da će ovaj pokret išta promeniti. Pre su mladi bili protiv Slobe, nešto su radili, menjali. Danas vlada beznađe, nemaš šta da promeniš, pa su oni ipak kontra. Kontra… nečega. Mlad si, moraš da se buniš, jebiga, uzmeš, čitaš Bukovskog i eto, moderan si. A to je ništa, lažan bunt”,  ubeđen je Hadži Nikolić. Nije jedini.

 Globalna interet kultura pokrenula je kontra ofanzivu protiv skrivenog „hipster virusa“. Grupe su osnivane, blogovi su nicali, interne šale su preplavile optičke kablove od Velike Britanije do Velikog mokrog luga.

Dobili smo pandemiju. Možda bi precizniji, iako ne stručniji naziv mogao biti pandemia panica. 
Da bismo razumeli ovaj fenomen, potrebna su nam tri visoko „stručna“ termina.

DAAAAA?

Tri sjaja hipsteraja


Kako biste zagrebali ispod debelog sloja šminke, bunta i našminkanog bunta, prvo morate da razumete sleng. Kao što su pankeri imali „Oi!“, reperi „Yo“, a hipici „Dajmo miru šansu“, tako i hipsteri imaju tri reči koji definišu ovu „stelt“ subkulturu. To su – hip, hejt i hajp. 

U hipster Bibliji, poznatoj kao „Urban Dikšneri“[2], možemo naći izuzetno korisna objašnjeja ovih pojmova.
„Hip“, je sam koren reči hipster. 

Urbani rečnik je opisuje ovako:  „Hip znači, kulije od kul, bit izvan svih trendova konvencionalnih kul stvari“. 

E, sad, kada paralela sa samim hipsterima postaje očigledna, vreme je za drugu reč – hajp. 
Stvar sada počinje da bude ozbiljno interesantna.
 Za reč hajp postoji više objašnjenja a evo dva koja se najčešće koriste: 

„Pametna marketinška stratgija koja reklamira proizvod kao definitivni „mast hev“, dok ne postane toliko izvikan da ga svi moraju imati“, a sada drugo objašnjenje koje na neobičan način dokazuje moć marketinga da nam se uvuče u način razmišljanja: „Hajp je stanje uzbuđenosti  zbog nečega“. 
To „nešto“, u ovom slučaju, takozvana razlčitost radi različitosti (nešto za šta se hipsteri najčešće i najoštrije osuđuju) proizvela je treću reč – hejt.

ODLIČNO, ZVAĆEMO TE "SREĆICA"!
U izvornom obliku, hejt znači mržnja. U modernom slengu to je izuzetno ublažena verzija i nalazi se negde između prkosa i neodređne negativnosti, slične jačine koju sa sobom nosi naš izraz „smor“.  

Negde između ove tri reči nalazi se ključ za fenomen hipstera, kao i ironija njihovog poricanja da pripadaju ovoj subkulturi. 

Najpribližnije rečeno, težnja tome da se bude hip, podigla je ogroman hajp, koji je rezulirao internacionalnim hejtom. 
Ova analogija može da se prenese na većinu tih prekonoćnih fenomena, od starleta do novog Ajfona.

I baš kao kod Ajfona (hipsteri su zakleti fanovi uređaja sa jabučicom), čini se da su marketing i pakovanje glavna valuta mladih hipstera. Ili, možda ne?


HIPSTERI? GDE? GDE?!
Najveći problem skrivenih virusa je što imaju gadnu naviku da ostaju zakopani između nekoliko dijagnoza i bezbroj sipmtoma, dok na kraju uopšte niste sigurni o kakvom tipu „bolesti“ se radi.
 Zapravo, na kraju čak može da ispadne da ta, onako izvikana bolest uopšte nije ni postojala.

 „Stalno se potencira na tome da si hipster ukoliko te, uglavnom zbog stila odevanja, društvo okarakteriše tako. To je besmisleno jer svako bira svoje. Stvar ukusa. Ako je neko hipster, nije obavezno 'hipster po svim hipsterskim stavkama'. Možda je samo, igrom slučaja, većinski u pitanju vrednovanje starih stvari, koje su ili zaboravljene, ili uopšte nisu istražene, pa je sada red na njih“, odlučna je Milica Gudžulić, koja u hipsterima vidi pozitivan trend, i i sama priznaje da se donekle poklapa sa tip stereotipom:

"Zašto da ne?. Zabavno je malo iskakati iz svakodnevice, pa i u ovom slučaju. Ipak, nisu većinski svi pristalice kompletnog paketa ''hipster'', najpre je muzika bitna, filmovi, knjige... To nije loše, samo napred!“ 

OVA KAPA? JA JE ISHEKLAO!

Što nas dovodi do poslednjeg, najneobičnijeg simptoma „bolesti zvane hipster“ – umetnosti.
Sa kojim god sagovornikom da sam pričala, čak i onima koji nisu znali šta je hipster, nakon okvirnog opisa ove subkulture, gotovo uvek bi mi rekli – A, to ti je nešto kao ono, ekscentrici, umetnici, to? To.

Pristalica ideje hipstera kao umetnika koji teže samospoznaji je apsolvent književnosti Kristina M.

„Umetnici su drugačijeg sentimenta, skloni su melanholiji i nezadovoljstvu, traženju sreće u nečemu čega više nema. Nisu oni samo odeća, ne određuje stil ličnost, već ličnost stil. Mnogi ljudi nisu srećni u sadašnjosti, ali ne umeju da predvide budućnost, ona je nesigurna, zato beže nazad u prošlost.“ 

A da li je ona hipster?

 „Umnogome se uklapam u to, ali ne mogu da budem hipster jer ne verujem u tu ideju, ne zastupam je. To je možda najpribližnije onome što jesam, ali ja sam malo iščašena i odbijam kalupe. Doduše, ako mediji nastave ovako, ne bi m čudilo da svi postanemo hipsteri.“

Iako sam termin uspela bolje da upoznam,“pravog“  hipstera nisam. 


 Štaviše, počela sam da sumnjam da je nešto takvo u bukvalnom smislu reči uopšte i moguće.
 Da, otišla sam u „KC Grad“. Ne, ni tamo mi niko ništa nije priznao.

 Ipak, kada sam Hadži Nikoliću rekla nesrećan rezultat moje ankete, samo se namejao:

„Niko ti neće reći da je hipster ali definitivno postoje a njihovo vreme tek dolazi“, rekao mi je mirno. 

Bila sam svesna dok sam se vraćala kući, okružena ljudima u iscepanim starkama i preskupom džinsu - 
Njihovo vreme je, u stvari, uvek i postojalo.





четвртак, 19. јул 2012.

Brak ili - Kako je moja porodica izvršila genocid nad zlatnim ribicama


Brak ili - Kako je moja porodica izvršila genocid nad zlatnim ribicama

Jesu, istina je!


U suštini je jako zahvalno biti zlatna ribica. Mala si, svetlucaš, imaš plaćenu hranu i smeštaj koji deliš sa hrpom drugara. Da ne pominjemo da sve što te nervira za sekund zaboraviš. Za organizam sa mikronskim mozgićem, život ne može biti mnogo bolji. A onda, se jednog dana sve promeni.


Nijedna tropska grabljivica ni eoni evolucije nisu mogli da pripreme nesrećne ribice za dobronamerni teror mojih roditelja.

Približna slika.



Jedini trenuci u kojima su njih dvoje bili sinhronizovani bio je kada smo ja i moj brat bili povređeni ili kada bi neko u kući izazvao požar. Osim ta dva-tri puta mesečno život u mojoj kući bio je prilično nasumičan. Tako smo mi u frižideru imali ili nijedno ili šest mleka, bajat okrajak ili tri vrste hleba, nijednog gosta ili komplet njihovih odeljenja iz srednje škole, sa sve ženama i decom. Doduše,  na to smo navikli.

Poslednje živo biće koje je uspelo da, pored mojih ukućana, obitava u našem stanu bio je naš, sad već pokojan, papagaj Maki.
Mučena ptica je svake noći, tačno u devet, besomučno udarala glavom zvonce okačeno u kavezu, pričala sama sa sobom i bludničila nad ping pong lopticama. 
Ovo poslednje je najviše voleo da radi kada bi nam rodbina došla na ručak i povela bar jedno dete mlađe od pet godina sa sobom.


HA - HA!

Koliko smo porodično bili pogubni za ljubimce govori i činjenica da su se naša dva prethodna mezimca  kornjača Kupinka (!), i mačka Džinks, bacile sa terase.

Kupinku, veliku barsku kornjaču, moj brat je u rancu doneo sa jedne ekskurzije i zaboravio da je ona unutra. Zamislite samo naša lica kada je u sred prepričavanja utisaka rajsfešlus na rancu počeo da se pomera i iz njega izvirilo

Ovo.


Siroticu je moj brat držao u gumenom bazenu dok ga nije izbušila i odlučila se da sebi oduzme život. Preživela je i sada luta Topčiderom zazirući od ljudskog kontakta.

Džinks, porodični mačor, voleo je da otvara vrata bacenjem na kvaku, igra fudbal i spava sa drugim mačorima. Cela stvar je postala mnogo jasnija kada se jednog dana omacio, mada kulturološki šok njegove/njene krize identiteta nikada nismo prevazišli.

Moja tetka je znala za sve to. Ipak, poverila je mojima svoje ljubimce. Možda nije imala drugu opciju. Možda je podsvesno htela da ih se otarasi.


Nikada nećete saznati.

Bilo kako bilo, moji otac i majka su ovu ulogu shvatili veoma ozbiljno. Toliko ozbiljno, zapravo, da su pre preuzimanja dužnosti sklopili precizan dogovor o tome ko će, kada i kako hraniti desetak ovih nemoćnih bića.
Nekoliko dana kasnije, ribice su umrle. Sve do jedne.
Ništa im nije bilo jasno. Pa, sve su ispoštovali! Jesu, stvarno!



                                                                       I jesu. Stvarno. 


Oboje su se revnosno pridržavali svog dela dogovora, sa jednim malim obrtom - bili su potpuno ubeđeni da ono drugo nije!
Tako su moji genijalni tvorci naizmenično tovili ribice duplim "za svaki slučaj" dozama, sve srećni što su se malo ugojile, dok se, jel te, nisu upokojile.

Tetka je zatekla prazan akvarijum, nevešto dekorisan školjkicama za pomen ribicama koje su otišle u večna plivišta i dvoje potpuno postiđenih ljudi kojima više nije poverila ni zalivanje kaktusa. 
Bilo je previše rizično. Mogao je da se ubode na moje roditelje.



Ajm bek jooool.
Nadam se da vam se ovaj koncept multimedijalnog medija sviđa. (da, ispitni rok je, ne, ne spavam.)

Jel vam se desilo nešto slično? Šta? Šering is kering.
Baš kao i lajkovanje i ritvitovanje i nalaženje tih dugmića ispod ovog posta.
Tenk ju, kam agen.